Isus se ukazao. I to u Bastu, na Makarskoj rivijeri.
Pošteno govoreći, nije pravi Krist, ali jest Federico Delise, mladić vrlo sličan Spasitelju koji sa svojim magarcem, psom, ovcama, kozom i kozlićima “ide” po svijetu. Dok se svi u Hrvatskoj trude produljiti trajanje turističke sezone, mjestu Bast pod biokovskim stijenama je, zahvaljujući 30-godišnjaku rođenom u Trstu, to i uspjelo.
Iako mladić, doduše, nije zaveden u sustavu evidencije gostiju, taj sitni “prekršaj” nije za zamjeriti mještanima budući da Federico spava u špilji u starom dijelu sela. U srednjem dijelu špilje smješten je on, lijevo od njega koza Bella i kozlići kojima je napravio pristojnu štalicu, a desno magarčić Moro. Na ulazu, naravno, vreba vjerni pas Shy, što na hindu jeziku znači “Božji dar”.
Ova neobična ekipa prije mjesec dana se zaputila iz Trsta prema Siriji. Mladi Talijan poveo je sa sobom Mora, Shya, ovce i Bellu, od koje je tijekom puta dobio i kozliće. Cijela ekipa dio je Federicove hodočasničke misije kojoj je cilj svijet učiniti boljim mjestom.
Od Italije, preko otoka Cresa, Ogulina i Like, pa Dubaca i Brela, stigao je do spilje Volač u Bastu. I tu mu je baš dobro, priznaje nam. Umjesto mjesec dana, odlučio je ostati čak tri. A onda se nada da će sa svojom hodajućom karavanom nastaviti put Bosne, pa preko Crne Gore, Makedonije, Albanije... stići do daleke Sirije.
Fizički ovaj neobičan “svat” u mnogočemu nalikuje Isusu. Visok, crne duže kovrčave kose, sa skromnom, ali ne i toliko zastarjelom odjećom na sebi i sa svojom mini verzijom “ekipe” iz Noine arke. Nije ni čudno što su se stanovnici Basta uskomešali kad su Federica Delisea prvi put vidjeli u mjesnoj trgovinici dok je kupovao hranu za životinje koje je privezao ispred vrata.
– Tu sam zato što sam hodočasnik. Na putovanje sam krenuo jer želim promijeniti svoj život nabolje. Plan mi je stići u Siriju... čovjek stalno želi imati više, voziti bolji automobil, imati više televizora, mobitela. E, upravo zato ja želim imati manje – pojašnjava nam naš zanimljivi sugovornik.
Tršćanin želi živjeti dobro, a da bi to uspio, vjeruje da mora živjeti skromnije i po uzoru na neka prijašnja vremena. Smatra da Europa ne ide u istom smjeru kao on, pa je zato odlučio da je njegova budućnost u dalekoj Siriji.
– Tamo se još uvijek živi kao što smo mi živjeli prije puno godina. U Siriju ne idem bez svojih životinja – opušteno nam govori Federico koji kao da je odrastao pred medijskim “reflektorima”, a ne da živi bez ijednog suvremenog pomagala.
Rođen je u Trstu prije 30 godina, gdje je pohađao studij arhitekture i povremeno konobario, a onda je jednog dana prije sedam godina odlučio promijeniti život. Dvije godine živio je u Indiji, vratio se nakratko u Italiju, a zatim ga se godinu dana moglo viđati na našem Cresu, gdje je pokušao živjeti bez novca u simbiozi s prirodom.
Međutim, to mu nije bilo dovoljno, pa krajem listopada prošle godine kreće u misiju prema Siriji. Federico je vegetarijanac.
– Jedem samo povrće, voće, kruh, rižu i ponekad jaja i mlijeko. Sada ne jedem ni jaja ni mlijeko jer sam u korizmi – govori susretljivi hodočasnik koji se prehranjuje tako što u poljoprivredi, maslinarstvu i u “drvima” pomaže mještanima koji ga plaćaju hranom. Novac od njih, naglašava, ne prihvaća.
– Ma, zapravo, bolje je reći da ljudi pomažu meni, a ne ja njima. Kad sam tek stigao tu, u svoj trenutni dom, stalno su mi donosili hranu, koje je bilo previše. Morao sam im reći da više ne donose jer meni ne treba puno. Dogovorili smo se da me pozovu ako treba nešto pomoći, a potom da mi u znak zahvale, ako žele, poklone nešto hrane – kazuje skromni Federico.
Dok većina ljudi u svijetu halapljivo želi što više materijalnog, Deliseu je puno bilo imati i tri umjesto jedne vrećice hrane. Sada čeka ožujak kako bi krenuo prema Bosni i Hercegovini, a zatim i prešao crnogorske planinske vrhove, s kojih će tada, nada se, već polako okopnjeti snijeg. Na sirijsko tlo planira stići dogodine.
“Stanje” koje tamo trenutačno vlada uopće ga ne brine. Više je njemu “muka” zbog lošeg ekološkog stanja, gladi u Africi i ljudskog uništavanja planeta.
Rat je ništa, što ćemo bez vode?
– Što je rat u odnosu na to da u budućnosti nećemo imati pitku vodu, čist zrak i hranu – kaže Federico, koji s birokracijom više nema posla, isto kao ni s liječnicima, zubarima i sličnim ljudskim normalnim “pojavama”.
Putovnicu je napravio nekad davno, u prijašnjem materijalnom životu koji je odbacio. I dalje je ona na snazi, ali je nakon što istekne ne planira produljiti. Ni životinje koje sa sobom vodi do Sirije nemaju potrebne papire, tako da preko granica koje ga tek čekaju planira ići na sreću. Nada se da će carinici razumjeti njegovu misiju i da će ga pustiti sve do Bliskog istoka.
Dok ne dođe vrijeme za polazak, zimske prohladne večeri provodit će i dalje uz zapaljenu vatru u špilji u starom selu Bastu, čitajući Bibliju, Novi zavjet i slične duhovne knjige. Unatoč tom štivu, Tršćanin se ne deklarira kao katolik. Vjeruje u bolji život, bolji svijet i Boga koji za njega nema ime.
– U Bastu mi je jako lijepo i ljudi su odlični. Ima puno trave za životinje i nije puno hladno. Super je tu – veselo će mladić.
Osim čitajući knjige i u brizi za životinje, Federico vrijeme provodi i svirajući gitaru. Oko 21 sat već zatvara svoju vreću za spavanje, a budi se s prvim zrakama sunca. Uvjeti u kojima sada živi, za koje bi većina rekla da su nehumani, za njega su posve normalni.
Priznaje nam da ponekad čak misli da ima i više nego što bi trebao imati.
– Želim promijeniti svoj život na ovakav, prirodan način. Ljudi moraju ponovno naučiti živjeti sa životinjama koje im trebaju za raditi, putovati i jesti. Trebali bismo se svi mi vratiti načinu življenja otprije nekoliko stoljeća u kojem novac nije bio potreban. Ja jednostavno želim biti dobar za svoga Boga i ne želim biti kriv za patnju drugih ljudi – pojašnjava Federico razloge zbog kojih se upustio u svoju životnu misiju dok nas domaćinski, uz lavež vjernog Shya, ispraća iz dvorišta.