"Lipo li je u Medovu Docu zimi, kod komina di se pura dimi, pečenica, pršut di se riže, iz bukare vino grlom kliže. I kada gangu piva sin i ćaća, sve se čuje viš Dobrinača".
Ovo je samo nekoliko stihova gange što se u petak navečer pjevala u Medovu Docu u povodu Noći muzeja. Ma gdje muzej u Medovu Docu, pitat će se mnogi? No, to živopisno selo ima mali lijepi etnografski muzej, uređen od mještana iz udruge građana Medova Doca. U njemu se može prelistati povijest Medova Doca i zapadnog dijela Imotske krajine. Petu godinu zaredom tu se održavaju s manifestacije za Noć muzeja, kako bi se otrgnule zaboravu stare navade. U petak navečer banusmo u Medov Dolac. Usred kuhinje uz sam muzej dočeka nas čovjek za sve, predsjednik udruge Bogoslav Džaja.
- Ajte naprid, svako je dobrodoša u Medov Dolac - reče Bogoslav i uvede nas u kužinu. A tamo stvarno poseban ugođaj. Vatra na kominu, na starim tronošcima i klupama u živopisnim narodnim nošnjama sjede članice udruge "Zvuci s kamena i krša", tri kršne Imoćanke, još kršnijeg glasa, Ana Zdilar, Milena Maršić i Marija Milas i njihova prijateljica Ruža Bagarić iz Tomislavgrada. S njima i sveprisutni Sveto Braco Zdilar, pa gangaši iz Podbablja: Marinko, Branko, Ivan i Jozo. Prezimena im nisu važna, svatko ih zna. Za stolom prepunim pršuta, pečenice, uštipaka, kobasice, sira, privrta, kruha ispod saća gosti iz Otoka kod Sinja, poznati pjevači rere, ojkavice, dipala, guslar iz Katuna. I kad uđosmo zaori se pjesma, trese se Sidača o Orljača nad Medovim Docem. Na kominu Miro Brstilo taman miješa puru od domaćeg kukuruzova brašna s komadićima slanine.
- Ovako vam je uvik u posljednjih pet godina - veli nam Bogoslav. Prvo lipo obiđemo naš muzej, pokažemo ga gostima i onda u dimnu kužinu na raskoš naših domaćih jela. Anka Piplica, Ljubica Čagalj, Marija Brstilo, Marijana Raos zadužene su za pršut, domaće pečenice, kobasice, privrte, ušćipke, sir, povisme. Sve sama domaća spiza. A vino, pravo naše medovačko. Med, likarija, protiv svi bolesti. Ova godina je jubilarna, peta Noć muzeja, i dali smo joj ime „Ikavico naša diko“. Želimo sačuvati naš izvorni govor koji su nam ostavili pradidovi, didovi i naši očevi. Stoga, tko je god namjeravao ući u kužinu i okusiti zavičaj kroz grlo morao je u knjigu napisati neku našu staru rič na ikavici i cilu večer govoriti ikavicom. Eto tako vam mi obilježavamo Noć muzeja. Gledaj i sićaj se kako je nekada bilo, idi i pij, da možeš još više gledati i slušati povist Medova Doca, i ne zaboraviti sve, veli Bogoslav.
I stvarno, Noć muzeja u Medovu docu mogla bi se komotno preimenovati u nezaboravnu noć s ljudima otvorena srca, punim duha, u noć spize kojoj se odoljeti nije moglo. Onako kako je nekad bilo u domovini Ivana Raosa.