Vrutak, strmo naselje u Podgori Gornjoj, između Biokova i Jadranske magistrale. Prosinačko je popodne, ali srećemo samo rijetke maslinare. Kuće su zaključane, škure zatvorene, lutamo skoro sat vremena po uskim stazama u potrazi za sivom nedovršenom višekatnicom.
Prije malo manje od tri desetljeća trebala je biti stjecište svjetskih umjetnika, kolonija za likovnjake. Njezin tadašnji vlasnik ambiciozno je uzdizao projekt uz pomoć banaka i investitora iz Australije, osim te kuće gradio je još jednu, otkupio silnu zemlju i...
Počeo je rat, ulagači su se razbježali, a vlasnik se iz poduzetnog umjetnika pretvorio u omraženog dužnika. I preko noći nestao.
Dvadesetak godina kasnije i tisućama kilometara dalje, australski novinari pišu o tipu koji duguje 68 tisuća dolara izvjesnom Robbieju Waterhouseu, utjerivaču dugova.
S posuđenim novcem, dužnik je od maketara Brucea Webba naručio model svoga projekta "Millennia Nexus", futurističke i preskupe ideje koju su trebali činiti toranj i šuma od laserskih zraka i skulptura. Projekt je zamišljen kao spomenik Olimpijskim igrama održanima 2000. godine u Sydneyju i novom mileniju. No, ostao je samo ideja na papiru. Kao i kompleks u Podgori.
Autor obje opisane vizije zove se Drago Marin Čerina i najpoznatiji je anonimni hrvatski umjetnik. Najpoznatiji, jer o njemu pišu novine diljem svijeta i to u člancima koji su začudni hibrid crne kronike i likovne kritike pa čitatelju, kao i nama, do kraja neće biti jasno je li naš Čerina beskrupulozni prevarant, unikatni likovni genij, ili oboje.
Anonimni, jer ga se u Hrvatskoj skoro nitko ne sjeća, osim vjerovnika i rodbine, ali i jedni i drugi uspomene nerado dijele s novinarima.
Uvjerili smo se u to kad smo konačno pronašli njegovu kuću. Žena koja se predstavlja kao Čerinina rodica i susjeda, a mi ćemo je opisati kao ne baš najljubaznije biće u svemiru, na kuću je montirala silne kamere, ogradila je, postavila je čak i dvorišna vrata koja se otvaraju daljinski.
Omiljena destinacija
Kuća je prazna, uvjerava nas, premda smo dolje, na Makarskoj rivijeri čuli drukčiju priču. Dok je umjetnikova – ili prevarantova – rodica nije oboružala špijunskom tehnikom, bila je omiljena destinacija ljubitelja umjetnina i avanturista.
– Kuća je puna stvari. Sve je u neredu, gomile umjetnina i smeća pa među njima Čerinina fotografija u zagrljaju sa Salvadorom Dalijem, poveliki kip druga Tita među odbačenim kuferima, avionskim i tarot kartama. Na zadnjem katu, odakle se vide Brač i Hvar, bile su glinene figure prvoga višestranačkog saziva Sabora. Odozgo Šeks, Račan, Tuđman, Šušak već 25 godina gledaju zalazak sunca – opisuje nam sugovornik koji je jednom ušao u kuću tajanstvenog vlasnika, ali, kako veli, ništa nije odnio.
Upoznaje nas još malo sa sadržajem kuće. Zapamtio je aktove na polaroidima, vjerojatno nekih davnih Čerininih avantura, bijela odijela, filmske plakate, hrpetine otučenih putovnica, magnete za frižider iz Teksasa, polomljeno kameno raspelo, skulpture Romula i Rema, mnoštvo autoportreta, ulje, pastel, na drvu, na kamenu...
Na štafelajima, na zidovima, po podu, svuda je njegovo lice. A tu je kalendar iz 1992., po svemu sudeći zadnje godine u kojoj je Čerina bio ovdje. Navodno, ta je kuća prava vremenska kapsula. Zbrisao je i iza sebe ostavio silne misterije. I, što je najzanimljivije, stvara ih i dalje.
Na primjer, nitko pouzdano ne zna kako se zove. Navodno, pravo mu je ime Predrag i, opet navodno, prema riječima spomenute rodice, nije rođen 1949. na Korčuli, kako tvrdi Wikipedija, nego u Osijeku. Otac mu je bio vojno lice. Kako i gdje je odrastao, s kim se družio, nemamo pojma, ali već sedamdesetih godina putuje po svijetu i stvara impresivnu mrežu kontakata.
– Ništa on to ne bi mogao da nije bio povezan s tajnim službama bivše države – veli očito mu nesklona rodica.
– Bio je velika faca. Kao klinac sam volio biti s njim u društvu. Putovao je po svijetu, da nije bilo rata sigurno bi pokrenuo likovnu koloniju i danas bi ga svi slavili. A to što ga povezuju s Udbom, ovim, onim, znaš kako je to. Mala sredina, čim netko odskoči i makne se iz sela, odmah je sumnjiv – govori nam mještanin koji ne želi u novine.
"Ljudi su ostajali bez zemlje i novca, razumijem i njih pa ne želim sada navlačiti ničiju mržnju na sebe, ali mislim da je za sve kriv rat", nastavlja naš sugovornik, a mi širimo oči na svaku izgovorenu rečenicu, na svako novo saznanje o Čerini.
Propast projekta
Uglavnom, na njega u Vrutku podsjeća već spomenuta kuća, po količini videoopreme sada nalikuje na ulaz u Pentagon, i još jedna građevina stotinama metara niže. Vjerojatno je trebala služila kao atelje, no danas je samo golo betonsko zdanje zjapećih otvora, u cigli, bez prozora, vrata i fasade. Uselio se u nju korov, raspuklo deblo pozdravlja na mjestu gdje bi trebala biti vrata.
U derutnoj utrobi krije nekoliko zanemarenih kamenih statua, prezrenih tragova postojanja prezrenog umjetnika. Ne smijemo zaboraviti ni "Uzoritu", skulpturu na podgorskoj plaži, ako se ne varamo, jedini Čerinin autorski rad u nekom hrvatskom javnom prostoru.
Njegova biografija, bila izmišljena ili stvarna, odličan je podložak za kakav roman ili djelo sedme umjetnosti.
A autor scenarija za eventualni film, imao bi užasno težak zadatak. Rekonstruirati život čovjek za kojeg se sada tek nagađa da je negdje na dalekom istoku. Pokušavali smo stupiti s njim u kontakt, slali mu poruke i na Facebook, uzalud. Ni njegova dva sina nastanjeni u Australiji, ne pokazuju volju za komuniciranjem. Koliko je dalek Čerinin egzil potvrđuje i podatak da prije nekoliko godina nije došao u Makarsku niti na suprugin sprovod.
Propast projekta likovne kolonije, po svemu sudeći, formativan je događaj za nastanak slike koja danas postoji o Čerini. Luka Kržanić, nekadašnji prijatelj, prisjeća se:
– A počelo je bilo, dolazili su umjetnici, njih petnaestak, radili su tamo s njin. A on je samo otiša priko noći. Ja ga posli nikad nisan vidija. Ništa nije ispalo kako triba. Uzeja je puno zemlje. Radija je tu vražju kuću, jednu, pa drugu, diga je pare s banke, nije ih vratija i to je sve išlo naopako – priča Kržanić, prisjećajući se s mukom tih vremena, pa pitamo, koliko je ljudi ostalo oštećeno?
– Na sudu imaju cilu dokumentaciju, sve koji su mu prodali zemlju. I ja san među njima. I moj rođak, i njegov prvi rođak Niko. Ne znan koliko nas ima, puno. Kupio je cili Vrutak, od magistrale pa dole do sela, kompletno. Samo da se zna, 90 posto je bilo plaćeno, tek deset nije – kaže Podgoranin.
Put u svijet
Odlazi u svijet koji mu ni dotad nije bio nepoznanica. Putovao je posvuda, družio se s mnogima, već se sedamdesetih spominje kao suradnik glasovitog Henryja Moorea. A jedne večeri dok su završavali tko zna koju skulpturu, stigao mu je poziv australskog premijera Gougha Whitlama da mu izradi bistu. Danas se čuva u nacionalnom muzeju. Tada prvi put duže boravi u Australiji, zapošljava se čak u premijerovu uredu, ali istodobno održava kontakte sa svjetskom umjetničkom elitom.
Dolazi već nekako do Dalija, sprijateljuje se s Joanom Miróem, slijede uspješni projekti, izložbe, suradnje. U bronci je izlio Marlyn Monroe, Martina Luthera Kinga, iranskog kralja, Einsteina, Henryja Kissingera i Federica Fellinija, autor je biste Aleksandra Solženjicina.
Njegove vanjske skulpture stoje u više od 100 gradova, od Rima do Hiroshime, od Canberre do Hustona. Pišu australske novine da ga kritičari uspoređuju s Michelangelom i da je urede imao na trima kontinentima.
Nitko, pa vjerojatno ni Čerina sam, ne zna gdje završavaju činjenice, a počinje fantazija. Sigurno je, međutim, neke susjede davnih godina vodio u Japan na svoju izložbu "Cherina Osaka EXPO 1990".
I dok vi ovo sve čitate, u Australiji su otvorene prijave za natjecanje "ABC Young Performers Awards", a to je nešto kao naš Eurosong, samo značajnije i veće. Održava se u slavnoj Sydneyskoj operi, a glazbenici s čitavog kontinenta bore se da osvoje Čerininu skulpturu. Držati "The Maty" u rukama za njih predstavlja simbol uspjeha, životnog dostignuća. Dodjeljuje se i na natjecanju "IFAC Australian Singing Competition".
O Dragi su sve relevantne australske dnevne novine pisale bez da ga predstavljaju. Posebno nije bilo potrebno navoditi da je, je li, umjetnik. To je kao da pitate "koji Murtić?". Živio je život daleko od izraza miran i tih. Pišu da je ulicama udaljenog kontinenta vozio blindirani bijeli rolls royce, ljubio glumice i umjetnice, među njima i, hvalio se, kćer filipinskog predsjednika Ferdinanda Marcosa.
Dovodio bi ih u svoj atelje ili pak palaču tešku 560 tisuća dolara na brdu Hunter, ali je ipak najluđe razularene zabave organizirao po elitnim restoranima. Ta i on je bio elita.
Kažu da ga je poznavao i Pablo Picasso koji je brojao posljednje dane svoga života sredinom sedamdesetih, kad je Drago prvi put došao u Australiju (ali poznaju se zapravo iz Engleske). No, iza silnoga glamura, provirivalo je drugo Čerinino lice.
Utjerivači dugova
Prvi članak o njegovim dugovima objavljen je prije 20 godina u "The Sydney Morning Heraldu" 24. listopada, od autora Bena Hillsa. Naslov je "Kipar dobiva djela natrag, ali uz uvjete", a opisuje Čerinine muke s utjerivačem dugova.
Novinar ga prikazuje kao jednog od najraznovrsnijih australskih umjetnika, pišu o njemu entuzijastično, s neskrivenim obožavanjem. Navodi kako mu je utjerivač uzeo dugove onim što se modernim rječnikom zove sredstvo osiguranja tražbine.
No, Čerina je od suda ishodio povrat umjetnina, naravno, uz obvezu vraćanja duga tako što će organizirati aukciju i prodati djela. Zanimljivo, naš je umjetnik tvrdio da mu djela vrijede 680 tisuća dolara, no prema procjeniteljima, realna im je cijena bitno niža i ne prelazi 30 tisuća dolara.
Idući članak o Čerini izlazi tek dvije godine kasnije, u 27. ožujka 1999. godine. Naslov je: "Čerina je nestao, ostavivši iza sebe masivne dugove". Riječ je o oko 75 tisuća dolara od kojih je 47 tisuća dugovao Waterhouseu.
– U ponedjeljak navečer kod Goodman'sa u zaljevu Double održat će se aukcija da se namire dugovi. Idući mjesec, Cherinina jedina druga velika nekretnina, kuća u Hunteru, također ide na aukciju. Na velikog umjetnika podsjećat će nas jedino kolosalna brončana glava podijeljena na dva dijela koja stoji izvan Sandalyn Wilderness Estate u blizini Rothurya. Cherinin najsnažniji rad, šest metara visok, težak pet tona, nekoć procijenjen na 300 tisuća dolara – ulomak je iz članka punog hvalospjeva o osumnjičenom, ali i pomalo proturječnih sugovornika koji se i žale da ih je prevario i svjedoče da su presretni što su ga poznavali.
Vlasnica tamošnje vinarije Lindsay Whaling prisjetila se da mu je posudila 10 tisuća dolara i da se puno ljudi "uhvatilo u njegovu mrežu", ali da je on "sjajan karakter, ljubazan skitnica, no, kao svi veliki umjetnici nije mogao raditi bez sponzora".
U nastojanju da saznaju kamo je Čerina pobjegao, australski mediji kontaktirali su njegova menadžera koji tvrdi da radi u Tajvanu, zatim njegovu glasnogovornicu – izjavljuje da je u posjetu Švicarskoj, a i jednog od oštećenika. On, pak, kaže da se pritajio u Hrvatskoj. To, izgleda, nije istina, jer se nakon Australije nije vraćao kući. Bio je po Italiji, svuda naokolo, ali u Podgori, tvrde nam, nikako. Evo još jedan zanimljiv ulomak iz spomenutog članka:
– Pola Sydneya zanima gdje je on i kamo je nestalo milijun dolara koje je im je izvukao iz džepova. Ako se do ponedjeljka bradati beretkaš-umjetnik ne vrati s ogromnim čekom, životna mu djela odlaze pod čekić za djelić njihove galerijske vrijednosti – pišu Australci.
Dalje se navodi izjava Tine Scotto, Čerinine prijateljice. Prema njezinim riječima, "da zna da su mu radovi na aukciji to bi mu slomilo srce". Tinu je ostavio bez kune i na rubu bankrota, no ona ga svejedno bezuvjetno cijeni i poštuje, izjavljuje da je financijski iskoristio i nju i sve njezine prijatelje. Prisjeća se kako su prije dvije godine bili na izložbi u čast 25 godina njegova rada. Pili su bijelo vino i jeli kanapee u "Berniniju", Tininom restoranu. Propao je s Čerinom.
Umjetnik a ne knjigovođa
– Uvijek bi rekao, "Tina, u krizi sam, žena i djeca su mi gladni" ili "Tina, mafija me traži, moram nabaviti šest tisuća dolara." Bio je sjajan umjetnik – izjavljuje prijateljica.
Bankrotirala je radi njega, banka joj je oduzela kuću i doživjela je živčani slom. Čak je ostala bez vozačke dozvole jer joj je "nabio" preko 577 dolara kazne za neplaćeni parking kad bi mu posudila auto.
– Čerina je umjetnik, nije knjigovođa – smatra Peter Rodgers, njegov opunomoćenik od oglašavanja bankrota.
– Čerina je dugovao 1,19 milijuna u novcu i 1,14 milijuna u imovini. Zato je pobjegao. Gruba stvarnost je ta da iza svoga toga glamura kojeg je godinama živio zapravo nije bilo nikakvog pokrića. Prevario je najbolje odvjetnike, poduzetnike i čitavu umjetničku scenu Sydneyja. Pa i svom menadžeru Sigmundu Lanceu Ebertu duguje 100 tisuća dolara, sommelieru Lenu Evansu 50 tisuća, a investitoru u njegovu "tvrtku" Eddyju Solbrandtu 100 tisuća dolara. Minus na Diners kartici iznosi 56 tisuća dolara – navodi se u članku "The Sydney Morning Heralda".
A na kraju ovog romana, premijer Gough Whitlam koji ga je i zadržao u Australiji imao je čast na aukciju postaviti Čerinine najbolje radove i procijeniti neprocjenjivo. Dva metra visoka brončana statua, figura žene nazvana Koraljka, etiketirana je na 385 tisuća dolara, glava Alberta Einsteina na 45 tisuća, čak su se i tinte i kemijske prodavale za tri tisuće dolara. Ostalih 213 umjetnina procijenjeno je na milijun i osamnaest tisuća dolara.
A za kraj ovog našeg članka, zamolili smo uglednu likovnu kritičarku i književnicu Marinu Baričević da nam odgovor na pitanje tko je Čerina:
– Na retoričko pitanje tko je Drago, Marin (ponegdje i Predrag) Čerina, ali i Cherina, teško da ćemo ikada u cijelosti saznati.
Enigma je u svakoj riječi koja mu pripada. O umjetniku, hrvatskom slikaru Dragi, Marinu Čerina ne znamo puno ili ništa. Možda bi trebalo krenuti u istraživanja, kojih bi polazišna točka bila politička i vodila bi do umjetnosti, a ne tragom umjetnosti, koja vodi do politike. Priča je to intrigantna za temu filma.
Pregršt nepoznanica
Likovna kritičarka Marina Baričević o Čerini:
Mijenjajući često mjesta i zemlje boravišta svaka privremenost prerasla je u važnu stalnost lomeći biografiju. U svakom kutku zemljopisne drugačijosti izvlačili su, kao karte u igri, podatak za mimikriju izvan domovinskog krila i njegove zaštite. Kontroverznost je drugi oblik zaštite. Svi biografski podaci enciklopedijske sažetosti slažu se da je Drago, Marin Čerina rođen 1949. na Korčuli. Predstavljajući se oduvijek kao hrvatski slikar još u mladenačkoj dobi za novu domovinu odabire Englesku. Gotovo ekskluzivnim, za vrijeme i situaciju, čini se podatak da je u Engleskoj baš hrvatski slikar Cherina (Čerina) surađivao s velikim kiparom Henryjem Mooreom: bio mu je asistent u ateljeu, ma što da podrazumijeva mnogoznačnost te uloge. Međutim, ponos koji mi osjećamo nije dijelio kipar svjetskoga glasa, u biografijama nema "asistenta Cherine".
A nema ga ni kao upisnika na zagrebačku Akademiju likovne umjetnost, kamoli diplomiranog. Slijedom nepoznanica nije ni u kompendijima hrvatske likovne kulture, ni u povijesti (Grgo Gamulin…), ni u enciklopedijama… Sredinom sedmog desetljeća prošloga stoljeća Cherina je u Australiji, opet na prestižnom radnom mjestu, u Kabinetu premijera Gougha Whitlama. Toliko je uspješan da participira u radu nekoliko ministarstava i tako se udomaćio na političkoj sceni Australije.
Priča intrigantna za temu filma. Usporedno, uz angažman društveno političke naravi, proviruje po neko novo umjetničko djelo, zanimljivo namijenjeno aukcijama. A bavi se slikarstvom, kiparstvom, grafikom… Zapaženiji rad,u stilu svog sluha za popularnost ili javnu scenu, izmodelirao je 1975. godine. To je ruski književnik Aleksander Solženjicin, jedan od najznačajnijih prozaista 20. stoljeća, ali i istaknuto ime književnog otpora sovjetskom totalitarizmu. To skulpturalno djelo postavljeno je u Nacionalnoj biblioteci u Sidneyju.
Prema rijetkim ilustracijama Čerinina djela vidimo, ono nije više od solidnoga (pejzaži, brončane figure, portreti…) prepoznatljivoga, narativnoga, realističkog izričaja. Današnjim rječnikom rekli bismo to su komorne figure po ukusu građanstva.
Pozdrav iz Šangaja
I tek što smo stavili zadnju točku na ovaj članak, stigao nam je faks iz dalekog Šangaja od samog Drage Marina Čerine, glavom i bradom. Pisali smo mu na mail kojeg smo jedva pronašli na nekoj davno ugašenoj internetskoj stranici s kineskom domenom, slali upit da s njim dogovorimo pravi razgovor. Evo što nam je odgovorio:
- Intervju je moguć, ali moram naći pravi momenat i prostor. Moja životna priča je možda zanimljiva, ali nije vesela! Jedna arapska narodna poslovica: "Dok psi laju, karavane prolaze" bi možda donekle oslikala moj život - poručio nam je umjetnik.
A na istoj stranici preko koje smo do njega došli, navodi mu se detaljna biografija. Piše da je Čerina izradio Picassovu glavu u Ženevi, u New Yorku Dalijevu, pa bistu Ji Xinjia u Washingtonu, zatim da je bio voditelj instituta dr. Martin Luther King u Teksasu. Da je 1974. godine dobio prvu nagradu na međunarodnom natjecanju skulptura i portreta u Buenos Airesu za kip Solomona Nixona. Da je iste godine osvojio prvo mjesto na suvremenom američkom natjecanju skulptura granita u Houstonu. I da je osvojio Newtonovu nagradu za mir. To su samo neke od crtica.