Sjećate li se desetogodišnje Lucije Krstić, "djevojčice bez čarapa" iz Vojnića kod Trilja?
Ne samo da nije imala čarape nego nije imala ni vode u kući. Danas zahvaljujući dobročiniteljima iz cijele Hrvatske, ali i izvan nje, koji su se uključili u humanitarnu akciju kako bi joj pomogli, ima svoj stan, i to u centru Trilja.
A, što je najvažnije sada ima i - balkon! Dobro ste čuli! Balkon, to joj je draže od cijeloga stana.
- S balkona mogu vidit svoje prijateljice! - puna radosti cvrkuće Lucija, pa se popela na prste kako bi nam preko prozora pokazala gdje stoje te njezine drage susjede.
- I mogu se tako dogovarati s njima. Jedna je odmah tu dole. Vidite li onu kuću tamo? Marta se zove i ide u drugi razred. Odavde vidim i Enu, ali sada je nema, u vrtiću je - objašnjava mala Triljanka leteći po prostorijama kao kakva pčelica.
Lijepi stan od šezdesetak kvadrata, s dvije sobe, u jednoj Lucija, u drugoj majka Marija.
- Imam sve što sam želila. Imam svoju sobu, tablet, imam mnogo prijatelja - govori Lucija i vodi nas u svoje odaje "posute" frozen kutijicama, igračkama i posterima, sve u znaku "Snježnog kraljevstva".
Lucija je sada u svome kraljevstvu. Čvrsto stišće velikog medu koji se zajedno s njom valja preko kreveta. Padaju jedno drugom u zagrljaj.
- A, vidite li ovoga slatkiša? Vidit ćete šta sve može. Nije samo da svira, mrda i ušima - upire prstom Lucija u plišanca koji i nama u znak dobrodošlice otpjeva "Jingle bells" i umjesto repićem pozdravlja ušima.
Dar je to s humanitarne akcije s malonogometnog turnira "Veliko srce za Malu Luciju", objašnjava nam Melita Sablić Romac, vlasnica igraonice "Happyland" u Sinju, inicijatorica akcije za pomoć Luciji, koja nas je zajedno s Lucijinim učiteljem Milanom Sarićem i majkom Marijom dočekala u renoviranom Lucijinu stanu.
- Oćete vidit i maminu sobu? Ovo su vam zavjese, ovo vam je njezin ormar, malo su pukla vrata pa smo ih popravili, ovo je komoda... - nestrpljiva je Lucija da nam sve pokaže i otkriva kako ponekad voli spavati i s mamom u sobi, pa nas vodi dalje u razgledavanje stana koji, osim dvije spavaće sobe, ima kupaonicu, spremicu i hodnik.
Na kredenci cvijeće, krunice i prigodni okvirići za slike.
- Lucija je to pripremila kako bi zahvalila na darovima. Sitnice, ali od srca su - govori majka.
Zid krasi i "Posljednja večera".
- To nam je darova don Zdravko Vučak s Vojnića, i on nam je uvik pomaga. Blagoslovija nan je stan - dodaje nam Marija.
- Ja još uvijek ne mogu vjerovati da smo ovo doživjele. Znam često uzeti onu "Slobodnu" u ruke kad ste prvi put pisali o nama i ne mogu sad zamislit da smo ja i Lucija tako živile. Nema više bunara, sada imamo špinu u stanu. Iman sad i usisivač, pa uživan čistit... Moja Lucija je sada stvarno sritna - priča svoje dojmove Marija, ističući kako ju je najviše ganulo kad joj je Lucija u onom privremenom stanu u kojem su bile dok se ovaj preuređivao povjerila: "Znaš, mama, ovo je prvi put u životu da sam se tuširala!"
- Je, istina je - nadovezuje se i Melita, dok sjedimo u ugodno zagrijanom dnevnom boravku, ljudi dobra srca su poslali i par metara drva.
- Često vam Marija vrti te stare novine i gleda kako im je nekoć bilo. Fala Bogu, to je prošlost. Stan je kupljen, koštao je 40 tisuća eura, i preuređivanje je bilo dovršeno koncem prošle godine, a ovih dana je i skoro cijeli opremljen. Zahvaljujući donatorima stigla je kuhinja, opremljen WC, makinja za robu, peć na drva... Ljudi žele ostati anonimni, ali želimo da znaju kako su učinili veliku, veliku stvar. Zahvaljujemo im ponovo od srca - veli Melita.
- Upisala san je sada u Triljske mažoretkinje, ide ponediljkon i sridon, upoznala je dosta prijateljica, dobila je i role, pa se jučer vozala isprid zgrade... Lucija se popravila i u školi - kaže mama.
- Prošlo polugodište imala je kod kuće i pomoć u učenju, dolazila je jedna djevojka. To su potpomogli sportaši iz jednog dalmatinskog grada, žele ostati anonimni - veli Melita.
Da Luciji ide super u školi potvrđuje i učitelj.
- Lucija popravlja svoje ocjene, tamo di je bila dosta "tanka". Tu se radilo o matematici, a nije bilo bolje ni s hrvatskim i prirodom. Sad je to znatno bolje, iz matematike frcaju četvorke i petice, a i iz drugih predmeta je slično. Dakle, ide naprijed!
Ona je bila sposobna kada je došla kod mene u prvi razred, nažalost ta njena situacija u kojoj je živjela je uzela i danak u tome.
Nije imala gdje napisati zadaću, onda šta smo mogli očekivati. Upisala je sada njemački jezik kao izborni predmet jer to ranije nije mogla iz praktičnih razloga, zbog prijevoza autobusom.
Ona danas što se tiče stambenog dijela jako dobre uvjete, samo bi trebalo naći novu pomoć za dodatnu poduku za dalje. Lucija usklađuje polako te svoje sposobnosti s rezultatima i vjerujem da će sve ići dobro naprijed. Ona je od jedne potištene curice postala vesela i radosna - istaknuo je učitelj, dok Lucija u tom veselju i nastavlja o svojim novostima.
- Upisala sam i mažoretkinje, tamo puno toga novoga učim. Radimo "kuhanje", "osmice"... Znam ih sve napravit - ponosno je uskliknula Lucija o tehnici vrćenja štapa.
- Hvala zaista još jednom svima koji su nam pomogli da izađemo iz onakvih teških uvjeta. A, fala i Meliti, ona je za nas najviše učinila, od prvog do zadnjeg dana, i Lucijin učitelj isto. Od prvog je dana bija uz nju, i za pričest prošle godine donija joj veliku tortu - zahvaljuje Marija.
Umisto torte na ovo druženje stiglo je opet slatko iz učiteljeve pećnice, štrudel i voćni kolač koji je ispekla njegova supruga Zdenka. Na stolu već vaza s ružama i velika poruka: Hvala vam od srca! - poručuju tako Marija i Lucija cijeloj Hrvatskoj.
- Jesmo li gotovi? - pita nas potom Lucija kad smo završile "obilazak" i sjeli u dnevni boravak.
- Moram ići što prije po moju prijateljicu Mateu - nije mogla dočekati, raširila osmijeh, pohitala na vrata i niz stepenice, što prije stisnuti ruku svoje prijateljice i povest je na igru.
- Sada imam sve što želim! - reći će vam Lucija.
Dobile hranu, pa dijelile drugima
Tijekom humanitarne akcije za Luciju pristiglo je i puno, puno hrane koju Lucija i Marija nisu mogle sve potrošiti, a bilo je taman vrijeme Božića. Tako su vam njih dvije pakirale te stvari i spremale pakete i dijelile potrebnima na području grada Trilja i Sinja, veli nam Melita.
- Bile smo jako ponosne, šta smo mogle pomoć drugima. A, kada sam čula za priču o dječaku iz zagrebačkog tramvaja kako je kazao da je gladan i njegovom bolesnom ocu. Nazvala sam ih kako bi im ponudila pomoć.
- Što ćete mi pomagati kad ni vama nije bilo lako - kazao mi je dječakov otac. Malo smo pričali o svemu, isplakali se oboje sa svoje strane žice - priča nam Marija.
I Bobi je preselio
Lucija sada ima više školskih obveza i treba se priviknuti na život u centru Trilja, tako da su odlučili psića Bobija dati jednoj gospođi koja ima obiteljsku kuću s dvorištem.
Umjesto da bude stalno u stanu Bobi će tako imati više prostora za trčkaranje po vrtu. Novi Bobijev dom udaljen je desetak kilometara pa će ga Lucija povremeno ići posjećivati, kako bi se malo poigrali, kazali su nam.