Točno znam porijeklo, gotovo da bi se i točan datum mogao utvrditi, iako je tomu sad jubilarnih 50 godina, svoga strahopoštovanja spram Saloni: posjelo, dakle, dječaka, koji će se od ostale djece razlikovati tvrdim izgovorom slova 'č', u prvu klupu do vrata 2.b razreda pučke škole, a on, za školskog odmora, pohita da će skakakti po onim zidinama, kad mu druga djeca dođoše:
"Nemoj, doće Jubo od starina." Bijahu to zadnje godine Solina u kojemu je još uvijek svatko svakoga poznavao, a u glasu djece koji su novom učeniku iz razreda upućivali poruku bijaše nekog posebnog štovanja naspram tim zidinama nad kojima je, ćutilo se u njihovu glasu, lebdjela neka posvećenost. I u prihvaćanju tog štovanja, baštinjenog, ispostavit će se, još iz don Franinih vremena, počinjala je, puno prije nego što će njegov govor omekšati, adaptacija na novi zavičaj.
Te zidine, dakako, bile su salonitanski amfiteatar, pučka škola je bila tamo gdje je sada dječji vrtić, "Jubo od starina" je višegodišnji čuvar salonitanskih zidina Ljubo Kljaković Gašpić, a u istoj školi učiteljica Vinka dječaku iz prve klupe do vrata, nakon jedne školske zadaće, pretkazat će da će, kad odraste, biti pisac.
On će, uistinu, za kruh zarađivati svojim pisanjem, no to je tek pisanje za jednodnevnu upotrebu, a misao o svemu nabrojenom poletjela je ovom novinaru kad mu je urednik pred kojidan, ponukan njegovim tekstom o novom civilizacijskom napretku koji će se dogoditi "protravanjem" plinovoda preko antičkoga grada, došao s prijedlogom da napiše tekst o tomu kako je razarana Salona.
Sretnem odmah potom prijatelja arheologa i pričamu mu kako mi je urednik naručio ovaj tekst, a on se nasmija: "A šta 'š pisat, samo prepiši svoje dosadašnje tekstove."
A gdje će mi svi oni bageri za kojima sam potrčao tijekom minulih 35 godina - toliko je, naime, vremena prošlo od objavljivanja prvog teksta s mojim potpisom na temu Salone, te će ispasti, vrijeme se obžderalo svim ostalim, da je ona jedina konstanta, trajnija od država, općina, ideologija, poduzeća, predsjednika i načelnika. No, nakon što sam svoju dozu prava na prvo lice jednine obilato iskoristio, idemo pričati priču:
Razaranje Salone - velebnoga grada, jednog od većih u Carstvu i metropole ondašnje goleme provincije Dalmacije - nije, dakako počelo s bagerima. Bilo je stanovitih 'intervencija u tom prostoru prije njenog konačnog kraja: sjećam se, početak devedesetih, istražni radovi na bedemu koji se pružao duž cijele današnje Zvonimirove ulice u Solinu, kad odjednom među kamenjem izleti stela s epitafom nekog štovaoca boga Mitre.
Ovo božanstvo, očito, više nije bilo 'in' pa je taj 'bovan' iskorišten za ojačavanje gradskih zidina. Ili, bazilika orientalis - za nju je znao i don Frane, njome se bavio i Ejnar Dyggve, a točni impozantni gabariti (dužina 51 metar) utvrđeni su joj tek 1979. za vrijeme sondažnih radova po centru Solina, te je još pod zemljom - napravljena je na temeljima nekadašnjih terma...
No, točan datum propasti Salone s pouzdanjem nije utvrđen, te postoji nekoliko pretpostavki i mogućih godina. Prvi se veže uz epitaf opatice Ivane - eno tog natpisa i danas na sarkofagu uz baziliku na Manastirinama - i datum 12. svibnja 612. godine. Zadnji je to datum spomenut na nekom salonitanskom natpisu, što će reći da s njim prestaju ukapanja, dakle i život u Saloni, te se kao godina propasti uzima 614. godina.
Međutim, u Saloni su pronađeni bakreni novčići iz vremena bizantskog cara Heraklija, koji je vladao koje desetljeće kasnije, što kazuje da se ovdje živjelo i trgovalo i nakon 614. godine, te je konačna granica odumiranja grada pomaknuta na 639. godinu.
No, postoje i mišljenja kako se spomenuti događaj odigrao oko godine 625. ili 626., u predvečerje neuspješne avarsko-slavenske opsade Konstantinopola, kad su se Avari i Slaveni okrenuli osvajajanju po istočnoj obali Jadrana. Bilo kako bilo, pouzdan je podatak da 641. godine za vrijeme misije opata Martina, koji će moći sv. Dujma s Manastirina prenijeti u Split, novu dalmatinsku prvostolnicu, u Saloni više nije bilo života.
Nepoznato je, također, je li se kraj Salone dogodio odjednom i naglo, ili je život ovdje polako odumirao jer je čitava provincija bila pokorena, pa se više nije imalo čime vladati. I jedna i druga pretpostavka imaju svoje apologete i osporavatelje, a konačan odgovor može ležati samo pod solinskom zemljom, među ostacima zatrpane Salone.
Ali, opet, ima ali: neki splitski epitafi iz kasnijeg vremena svjedoče kako nije sve bilo zatrpano i razoreno jer su se cijelo stoljeće kasnije iz Splita zalijetali do Salone prepisujući tekstove natpisa sa salonitanskih, ranokršćanskih nadgrobnih spomenika.
Salona je još bila tu, samo bez stanovnika. Naši pređi, lišeni talenta - i danas mnogi od njih u tom pogledu, usudio bih se primijetiti, nisu daleko odmaknuli - za stanovanje u gradu, živjeli su tu okolo, Trpimir, Jelena, Zvonimir... Puk je gradio kolibe od vrbova pruća - domaće je, je li, domaće - i živjelo se po svom.
Tako je Salona, ne imajući sreće urasti u kasnije urbane cjeline poput Pule, Zadra ili Splita, počela tonuti u zemlju, a interes za njom javlja se s općim interesom za antiku u renesansi, kod splitskih onodobnih humanista, Marula i ekipe.
Počinju i prva prikupljanja spomenika, a u prvoj polovini 19. stoljeća više splitskih obitelji u posjedu su kolekcija salonitanskih spomenika, čiji tek manji dio će završiti u tih godina upravo zbog Salone osnovanom Arheološkom muzeju.
Jedan od takvih spomenika, kip s nazivom salonitanski lorikat, o čijem putovanju, prije par godina, do one strane Atlantika i Metropolitan muzeja bi se mogao snimiti triler, s cijenom od 7,5 milijuna dolara, najvrednija je ikad prodana umjetnina s prostora cijele Hrvatske.
Eh, da, u međuvremenu, 1648. srušen je amfiteatar. Njegov izgled sačuvan je na renesansnim crtežima: tri kata iznad zemlje. Rušenje je djelo Mlečana. Oni se pobojaše da bi Turcima s Klisa mogao u tom, Kandijskom ratu poslužiti kao fortifikacija... U nekim don Franinim spisima pročitao sam kako su Mlečani iz Salone odvozili kamenje, obrađeno, isklesano... Gradili su Veneciju.
Zlatno doba arheoloških istraživanja u Saloni vrijeme je austrougarske vladavine - ponajbolje, po mnogima, države od svih vojski i zastava što minuše ovim prostorima. Vrijeme je to naraslog interesa za same korijene civilizacije, što će biti povod da se u Solinu, tada seocetu s raštrkanim zaseocima koje nije imalo ni svoju župu, 1894. održi Prvi svjetski kongres za ranokršćansku arheologiju...
U starom vijeku svi putovi na ovom kraju svijeta polazili su iz Salone, u novom dobu svi putovi, kao da je stavljena neka pirija, izbijaju na Salonu. Prvo je preko nje prošla ferata, koja će se kasnije proširiti na ranžirni kolodvor u čijim temeljima je ostala antička luka.
Pa će kasnije, tik uz teatar, proći cesta za Trogir... Nadalje, 50-ih godina prošlog stoljeća nastat će sintagma "žrtvovana potkova" - Jadranska magistrala će proći, prvo preko sjeverozapadne nekropole, a potom, ne zaobilazeći bedeme grada, presjeći Salonu na dva dijela, onaj žrtvovani, istočni po kojem će koju godinu kasnije početi nicati zgrade... Vrhunac svega je gradnja zaobilaznice.
Sjećate se afere s gradnjom tzv. splitske zabilaznice - zaobišla je sve osim Salone - iz druge polovine 80-ih zadnjeg stoljeća u minulom mileniju. Bijaše to najveća afera u kulturi cijelog tog desetljeća, ono kad je uoči gradnje ceste otkopan i istražen Hortus Metrodori, zapadna nekropola, i dok je javnost tutnjala da to blago treba sačuvati, političkom voljom, sve je vraćeno pod zemlju, zatrpano. Da bi sve na koncu prekrio asfalt.
Taj asfalt, ako ima slučajno neki neupućeni znatiželjnik, prolazi direktno kroz bedeme grada, tamo na "Šelu" one bršljanom obrasle zidine ostaci su gradskih bedema...
Ono što je tamo pronađeno, govorio je tadašnji ravnatelj splitskog Arheološkog muzeja, bilo bi dostatno za prvorazredan muzej, a najpoznatiji eksponat je svakako sarkofag s reljefom erota u berbi grožđa.
Isti taj ravnatelj je tada, onako heretički, kazao kako bi se taj sarkofag mogao bez problema prodati, cijena oko dva milijuna dolara, a dobiveni novac uložiti u Salonu gdje će se, jamčio je, pronaći još deset takvih sarkofaga.
Jedina dobra stvar koju je, s kulturološkog aspekta, donijela zaobilaznica jest to da je na Salonu, zanemarenu i zaboravljenu prethodnih desetljeća, ponovo skrenuta pažnja, što će iznjedriti i obvezna arheološka istraživanja prije svih gradnji na ovom prostoru. Dio toga je i posao koji valja napraviti prije polaganja plinovoda duž trase Radićeve ulice, nekadašnje magistrale kroz centar Solina.
Zna se već da će njegova trasa "zakačiti" salonitanski vodovod stotinjak metara sjeverno od Bilankuše, ući će u istočnu Saloni probivši bedem kod Porta Andetria, prolazit će istočnim dijelom tzv. Urbs nova orientalis, sigurno će proći preko novootkrivenoga foruma istočnoga dijela grada koji je plitko pod zemljom...
Zakon investitore obvezuje na istraživanja i zaštitu spomenika, konzervatori bi trebali bdjeti nad njima... Vidjet ćemo, ima tu još obilje antike pod zemljom.
Antika? Novinaru opet sijeva iz predjela sjećanja i zaborava prizvana časovita emocija: prva godina faksa, antika, epizoda s rimskom književnošću, Tit Makcije Plaut, najveći komediograf onog doba...
Ganuće kod mladog studenta, još neadaptiranog na onu "neodoljivu zagrebačku jesen", slika iz zavičaja: pa moji onodobni zemljaci su sigurno gledali Plauta još za njegova života. Ili slušali izvikivanje Ciceronovih govora, možda i adaptirane Eshila, Euripida i Sofokla. U svom teatru. Pokraj kojega danas auti jure sto na sat.
Teatar? Ona hrpa kamenja? Ma dobar bager to bi satrao do marende, a s ispravnom brekelicom do večere bismo imali četiri-pet kamiona žala.