Nema pedlja zemlje hrvatske a da je Imoćani nisu natopili svojom krvlju. Od Iloka do Prevlake. Prije neki dan obilježeno je tako junaštvo jednog Imoćanina zahvaljujući njegovim suborcima i dobrim ljudima koji nisu zaboravili da su im upravo takvi ljudi podarili slobodu.
U zaseoku Gudelji Velage u Poljicima, u općini Podbablje, otkrivena je spomen-ploča Miroslavu Gudelju Velagi Migiju, djetetu poniklom u siromašnoj, ali poštenoj obitelji. Imao je samo 21 godinu kad se iz rodnih Poljica odmah na početku agresije na Hrvatsku priključio 1. gardijskoj brigadi "Tigrovi". Krenuo je Miroslav u samo srce obrane Hrvatske i poginuo u žestokom četničkom napadu na prvu hrvatsku liniju. Bilo je to 4. listopada 1991. godine u Šarengradu kod Iloka.
Točno prije 25 godina ostavio je svoj mladi život, svoja Poljica, majku, oca i trojicu braće. Prolazile su godine i Miroslavovi posmrtni ostaci tek su nakon mirne reintegracije istočne Slavonije 1998. godine preneseni u njegova rodna Poljica. Redom mu potom umiru otac, majka, njegova baka, pa braća Josip, Mladen i njegov brat uzor Ivan. Ostade prazna kuća Gudelja Velaga, ostade tužna uspomena na jednu dobru i plemenitu obitelj. Njegov dom obavi trava i zaborav.
No, sjetiše se dobri ljudi da se takav junak ne smije zaboraviti. Njegov rođak Branimir i ljudi iz Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Imotske krajine pokrenuli su akciju postavljanja spomen-ploče.
U džepu njegove uniforme njegovi su suborci nakon pogibije pronašli komad papira sa stihovima koje je Miroslav kanio poslati svojima u Poljica. No, nikada nisu stigli do njih. Upravo ta pjesma otkrila je na obilježavanju 25. godišnjice pogibije veliki pjesnički talent ovoga junaka... Suborci iz "Tigrova" kažu da je Miroslav bio junačina, a tako je i poginuo. Njegov rođak Branimir o njemu kaže:
– Sve svoje igračke napravio je ili izdiljao sam, kao i puške s kojima smo se igrali rata, ni ne sluteći da novi, pravi rat uskoro dolazi… Znao je za sva gnijezda i što je u njima par kilometara uokolo svoje kuće, sve prve zelene jabuke ili bajami bili su njegovi, kao i prve šparoge, trišnje i šarke grožđa… Nikad se, ni kao dječarac, nije bojao zatuć zmiju ljuticu, a mogao se popet na najveće stablo i spustit se u najdublju jamu ili škrip. Bio je toliko spretan da sam bio uvjeren da se može izvući i iz najtežih situacija koje ga mogu zadesit, što sam govorio i njegovima dok smo se u jesen 1991. godine međusobno hrabrili čekajući da se javi iz Iloka. Neki naši Velagići će se možda još sitit da smo mi ko dica osnovali pop-rock grupu koju smo nazvali "Čelinka", po ovim našim stijenama, polama, iznad kuća, di smo se igrali, gradili kuće i palili svitnjake za Svetu Anu… Instrumente je, pogađate, napravio Migi vlastoručno, gitaru od drva, klavijature od kartona, a za bubnjeve su nam poslužile kante od motornog ulja.
Migijev umjetnički duh prepoznat je i u školi.
– Bio je to miran i samozatajan, ali bistar i pametan dječak. Znam da je pisao pjesme, a njegovi crteži za naš školski list "Kolajna" bili su zaista odlični. Imao je silan smisao za umjetnost – prisjeća se Migijev učitelj Dinko Zdilar.
– Migi je stvarno bio kreativac. Igrali smo se oko naših kuća, a on bi odjednom uzeo papir i olovku i, da ne vidimo, pisao bi pjesme. Tek bi ih onako stidljivo pročitao u večernjim satima ispred naših kuća – veli Migijev susjed i prijatelj Denis Gudelj Velaga.
– Nisam kao skladatelj mogao prijeći preko Migijevih stihova iz ove legendarne posljednje napisane pjesme, prije pogibije... Napisao sam glazbu, a videospot je režirao moj prijatelj Ago Kujundžić – kaže nam Tino Žužul, koji je zapjevao Migijevu pjesmu, uz suze mnogih na komemoraciji.
Kažimo i to da je Miroslav Gudelj Velaga napisao čitav niz pjesama i sada ih ljudi iz Udruge veterana i dragovoljaca Domovinskog rata nastoje prikupiti i izdati zbirku pjesama. A prije toga, od sljedeće godine svakog 6. srpnja, kada se Miroslav rodio, ispred njegove kuće održavat će se pjesnički susreti mladih Imotske krajine. Miroslavu Gudelju Velagi Migiju, pjesniku, umjetniku i junaku u čast.
Pismo bratu u Poljica
I dok ruka pušku steže, suza suzom oko guši,
nema praga što me veže, snovi teški, sve se ruši.
Obiša sam mnoga vrata, nemam kud, al moram proći
u Poljica moga brata ovo pismo mora doći.
Ne tuguj mi, moj Josipe, moj Mladene, još nas ima,
ne tuguj, moj Ivane, ja ostavljam zavjet svima.
I dok padam, ja se dižem, u pomoć vas moram zvati,
Uvijek prvog drugi stiže gdje će zadnji život dati.
Ne tuguj mi, moj Ivane, Hrvatska je naša nada,
Idi dolje liječi rane, evo Hrvat za dom pada.