Dugi Rat? Gore visoko nad mjestom, na brdu, pod samom gredom kao krunom Peruna, planine što ponese ime po staroslavenskom božanstvu, šaka urušenih kuću i zvonik s kojeg odavno nema za kim brecati. Ali, nije to stari Dugi Rat iz kojeg bi se mještani, kao drugdje na ovom potezu sve od Podstrane pa do Makarske, pa i dalje, s invazijom turizma spustili na nekad slabo plodne zemlje uz more, već Staro selo Duće.
Od starog Dugog Rata ime tek nekoliko kuća Vojnovića, Kadijića, Čepića i Žilića, koji, iako fetivi, odavno ne čine većinu u mjestu. Ostale je donijela sada pokojna epoha industrije. Brdo između Starog sela Duće i, dolje, duž magistrale, Dugog Rata, golo. Ni bora, ni masline, ni loze. Odnijeli požari. Tek poneka međa svjedoči da je nekad o tom sada pustom komadu zemlje nekada netko skrbio.
Preko puta lešine nekadašnje tvornice "Dalmacija" nekoliko modernih višekatnica, a dalje sve obiteljske kuće s vrtovima. Ulice dovoljno široke - Dugi Rat je istican kao primjer uspješnog urbanističkog rješavanja novih naselja uz more - tako da se susjedi ne bi trebali svađati oko mjesta za parkiranje. ("Isto ima divjaka pa parkiraju gori na raskršću", primjećuje jedan mještanin).
Među zgradama trg, na njemu spomenik poginulima u Domovinskom ratu, djelo mještanina Ante Čizmića. Na trgu je crkva sv. Josipa, građena je sadamdesetih godina na mjestu gdje je nekad bila pekarnica starog Biškića. Onu staru crkvu zateklo je širenje tvornice u čijem krugu se začas našla, pa...
- Sve je ovo tvornica sagradila, ako nije davala stanove, onda je davala kredite - započinje priču Stipe Vukušić (59) dok sjedamo pored njega na klupu.
- Svi smo u njoj radili, a sad sve ovo starijeg svita šta ode vidiš, sve je to u penziji, staračkoj, invalidskoj, dokup staža...
- A ko nije ode radija - pridružuje nam se Ante Franičević (71) - Dvi tisuće radnika...
- Od čega sad svit živi?
- Snalaze se. Turizma nešto ima po privatnom smještaju. U "Miesseru", tvornici tehnoloških plinova radi tridesetak ljudi. Rade kad ima posla - nastavlja Stipe.
- Ni oni već tri miseca ne rade - primjećuje Živko Tomić (64).
- Cili Dugi Rat je umjetno nasta. Doseljavalo se iz Zagore...
- Odakle ste vi?
- Iz Katuna.
- A vi? - pitamo Tomića.
- Iz Srijana, Gornja Poljica.
Kreće potom priča prema vremenu kojeg više nama i vremenu koje još nije došlo. Međuvrijeme su ona brda šljake uz more, što prekidaju pješčanu plažu koja ide od Jesenica prema Dućama. Stoje tu i čekaju, nikog da - doduše, bilo bi tu posla i posla - ih makne.
Ovaj novinar se sjeća da je kao urednik ove iste rubrike u vašim novinama prije dvanaest, trinaest godina objavljivao skice hotela koji bi ovdje, nad temeljima tvornice, trebali niknuti. Kao ono, stižu Englezi i nose milijune. Da, Englezi su stigli i - odnijeli milijune.
Umjesto sanacije dogodila se eksploatacija, i investitore - riječ je to slojevita po značenjima - nije interesirao turizam, nego ono što ta šljaka sadrži u sebi: nikal, krom, mangan... Metali koji ne rastu baš po stablima. I koliko je toga investitor odavde odnio poslovna je tajna i predmet nagađanja...
Strmoglavi pad 'Dalmacije'
Tvornica je s radom počela još 1908. godine proizvodeći garburu (kalcijev karbit) i cijanamida, potom i tehnološke plinove. Kasnije je garbura napuštena, a, uz gradnju novih peći, počinje proizvodnja ferokroma, feromangana, silikomangana i ferosilicija.
Proizvode se i tehnološki plinovi kisik, argon i acetilen. Puno toga se izvozilo, uz operativnu obalu mogli su pristajati i brodovi nosivosti 30 tisuća tona. Strmoglavi pad se dogodio devedesetih godina minulog stoljeća.