Zakučio se, prilijepio se Zakučac, staro selo Poljičke republike, uz mosorske stijene sa sjeverne strane, Gradac i Ilinac, uz klisure ga pritisnula rječica Peručica, a sred te ljepote vode i kamena, urešeno jablanima i dubovima, maleno je svetište svetog Leopolda Bogdana Mandića, franjevca kapucina, sićušnog rastom (135 centimentara je bio visok), ali velikana duhom, apostola nesretnih i siromašnih koji je svećeničko poslanje posvetio pomirenju kršćanskog Zapada i Istoka.
U Leopoldovim biografijama navodi se kako je rođen u Herceg Novom 1866. godine, a ovaj svijet napustio u Padovi 1942., gdje je još za života smatran svecem, no Poljičani će s ponosom nadodati – ali porijeklom je naš, Zakučanin. Ovdje su Mandići živjeli stoljećima, otkad su negdje iz Bosne pobjegli pred turskim zulumom, a tu dolje, baš ispod svetišta, je najmanja od kamenih kuća zaseoka Mandića prišivkom Golubana i kućica njegovih predjedova iz roda Mandića - Barbinih.
Pa kako Leopoldu dolaze tisuće u Padovu, tako dolaze ovih dana u Zagreb, gdje su dovezene relikvije njegova tjelešca na štovanje kroz Godinu milosrđa čiji je zaštitnik prema želji pape Frane, ali isto tako, i to cijele godine, dolaze u Zakučac.
- I baš zato, kazat ću otvoreno, nije pošteno da sveti Leopold nije 'obišao' još i Herceg Novi, svoju dragu Boku kotorsku i svoj Zakučac, jer je on, ne zaboravimo, Hrvat, Dalmatinac, Bokelj i Poljičanin - dočekao nas je u svetištu Neno Bajama (63), Zakučanin koji se brine o dovršetku izgradnje svetišta, pa pokazuje debeli plik papira:
- Evo, ovde sve piše. Kako smo na poticaj inženjera Ive Vulića u veljači 1998. godine osnovali Odbor za izgradnju svetišta. Ovo misto smo izabrali jer je na prirodnome položaju iznad mista, ispod Mosora, kraj vode Peručice, a komunisti su ovde izgradili u živoj stini sklonište u ono vrime Informbiroa 1948. godine, koje zapravo nikad i nije bilo u funkciji. Mi smo u toj špilji uredili kapelu di se čuvaju svečeve moći i srebreni reljef koji se nosi u procesiji.
Prostor je arhitektonski osmislio Jerko Rošin, a odma smo prihvatili njegovu teoriju da triba šta manje dirat u prostor jer ovde 'svaka travka, svaki kamen i kap vode priča priču'. Tako je reka i dobro je reka. A mi smo slušali i prikupljali sredstva, sami radili dok nismo uredili - ispričao nam je Neno u dahu i napomenuo kako već traje priprava za blagdan; svakoga ponedjeljka ovdje se okupi petstotinjak vjernika na molitvu i misu koju predvodi župnik dr. don Emanuel Petrov. Ovogodišnje misno slavlje na svečev blagdan 12. svibnja predvodit će splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, pa Neno očekuje još koju tisuću više hodočasnika - ljudi vole vidit biskupa, a inače dođe i do tri tisuće hodočasnika.
Zakučac je sa svojih dvadesetak duša jedna župa s Prikom, u kojem je oko tri tisuće stanovnika, ali i čuvena starohrvatska crkva svetoga Petra iz devetog ili desetog stoljeća, koja se prvi put spominje u ispravi kralja Slavca 1074. godine, uz koju je 1750. godine osnovano glagoljaško sjemenište u kojem su se školovali poljički popi. Brgulja u Zakučcu je u rujnu, kad vjernici dolaze pred staru crkvu Male Gospe od Pišćeta na groblju. Historijska pitanja odgovaraju nam i na vezu Leopolda, kako bi ga u Dalmaciji zvali – Polda, sa Zakučcem.
- Tu doli je kuća Leopoldova pradida Nikole Mandića, čiji je sin, a Leopoldov did ka financ iša za službon u Herceg Novi za vrime stare Austrije. Tamo se rodija Leopoldov otac, oženija Mandu Carević i ka dvanaesto dite dobija maloga Bogdana, koji je uzeja fratarsko ime Leopold. A u dalekom je rodu i s našim velikim pjesnikom Jurom Kaštelanom, čija je mater Mare također Mandićka, ali Golubanova, dok su Leopoldovi bili Barbini. Ove prve lipe stare kuće su zaseok Mandića, koji je nakon izgradnje hidroelektrane iseljen i sad pripada HEP-u, dok su Mandići priselili u Priko i na Priko, a ima ih i u Zakučcu, ispripovjedio nam je Neno Bajama i dodaje kako se Zakučac nekad zvao 'poljički Misir'.
- Svaka čast svima drugima, ali Zakučac ima sve: vodu, polje, šumu, planinu, resurse, a blizu je i more. Kad bi po svin Poljicima udrila žega i suša, mi bi zalivali, zato su nas Omišani i zvali blitvari, jer smo uvik imali verdure. I misto smo pisnika: pored Jure Kaštelana, čija se kolovoška manifestacija 'Jurini jablani' također događa ovde prid svetištem, naš ti je i don Stipe Kaštelan, njegov stric i prvi učitelj, koji je napisa 'Rasulo Poljica' i 'Prodanu djevojku'.
I znaš kako on kaže o Zakučcu, nu zapiši: 'Oj Zakučcu poljički Misiru, lijepo li je na te pogledati, gdi si zguren pod Ilinac strašni, kao galeb pod hridinam morskim.' Jel dobro reka? Ček, zapiši i ovo, ta je najvažnija: 'Niz Ilinac vela voda pada, pa se gubi u Cetini hladnoj, oj Zakučcu poljički Misiru!', raspjevao se Neno u pjevnome ambijentu, pa smo skoro i zaboravili zbog čega smo došli, pijani od proljetnog sunca i žubora Peručice.
- Sad ćemo dalje o svetištu: ovo zvono veliko je zvonilo na papinoj misi u Splitu, na Žnjanu 1998. godine, a darova nam ga je žnjanski župnik don Ranko Vidović. Inače smo prvo zvono dobili od kostanjskog župnika don Ante Matešana, petsto kila je bilo teško, ali puknuto, i onda smo iz te bronce izlili kip svetoga Leopolda koji sada resi svetište, a rad je akademskoga kipara Kažimira Hraste, dok je opremu kapele i oltar osmislila akademska kiparica Dijana Rošin. Pazili smo da se svetište uklopi u ambijent; oltar, klupe, ograde, sve je u kamenu, samo smo se prilagodili prirodi.
Bila je i jedna ružna zgoda. Čuvali smo u kapeli relikviju, komad kosti iz maloga prsta svetoga Leopolda, al su nam je ukrali, možeš li zamislit šta čoviku može past na pamet?! Ukrast moći sveca! Onda nam je komadić Leopolova habita donija tadašnji provincijal kapucina fra Ante Logara, a poslin sprovoda moga ćaće Branka skupljali smo priloge za svetište i od tih darova uzeli novi relikvijar, objašnjava Bajama i pokazuje na prostor između sadašnjeg platoa svetišta i rječice Peručice.
- E tu bi sad tribalo nalit ploču: gornji dio bija bi nastavak ovog prostora vanjskog svetišta, a ispod bismo dobili sakralni prostor od 150 kvadrata, dvoranu, sakristiju, suvenirnicu, sanitarni čvor i sve šta triba pravome svetištu. Onda bi sve popločali kamenom i recimo da smo onda pri kraju - veli.
Kaže kako Leopoldu u Zakučac dolazi i puno stranaca, posebno ljeti Talijana i Poljaka koji ga jako cijene i štuju. A još ih je i više otkad ponad svetišta vrluda Poučna staza sv. Leopolda duga 2,6 kilometara s deset odmarališta, gdje hodači mogu doznati sve o mosorskoj flori i fauni. Na njoj se redovito rekreira i mladi bračni par; Marina Bašić (32) rođena Mandić, prava Zakučanka i Ivo Bašić (31) rodom iz Kostanja, koji su navratili u hladovinu dubova s tromjesečnim blizancima Marijetom i Markom.
- Skoro svaki lipi dan smo ovde, moji su baš iz ovog zaseoka, a često protrčimo i po stazi - kaže Marina, a Ivo dodaje:
- Nađemo ovde ono šta čoviku najviše triba, mir i tišinu. Malo smo svaki sa svojim mislima, malo popričamo, jedno s drugim ili sa svetim Leopoldom... Nismo ni znali kako je lipo u Zakučcu!
Misna slavlja uoči blagdana
Svakog ponedjeljka uoči blagdana sv. Leopolda u svetištu u Zakučcu je u 17.30 krunica i u 18 sati misa koju predvodi župnik. U trodnevnici će mise predvoditi don Ljubo Pavić, don Ante Mateljan i don Emanuel Petrov. Na blagdan sv. Leopolda Mandića 12. svibnja je jutarnja misa u 8 sati, a u 18 sati je procesija i svečana euharistija, koje predvodi splitsko-makarski nadbiskup msgr. Marin Barišić.