Kada mlada osoba u ova, za zapošljavanje teška vremena nakon srednje škole sama sebi pronađe posao, to je uistinu za svaku pohvalu, no ako ga sama pronađe djevojka s Downovim sindromom i postane jedina zaposlena osoba u Splitsko-dalmatinskoj županiji s tim sindromom, a pritom jedva čeka ponedjeljak kako bi započeo radni tjedan, onda lako ostanete bez riječi.
Upravo to pošlo je za rukom 21-godišnjoj Marini Kasalo, članici splitske udruge "Sindrom Down". Nakon završetka Srednje grafičke škole Marina dvije godine nije propuštala priliku da, gdje god se pojavi, napomene kako želi raditi. I upalilo je prije nekoliko mjeseci na humanitarnoj Večeri s porukom. Upoznala je gospodina koji joj je, oduševljen njezinim pristupom, ponudio da će prijedlog za njezino zapošljavanje pokušati izložiti na Gradskom vijeću Grada Solina. Marina je bila uvjerena da će konačno dobiti posao, ali nitko joj nije povjerovao.
– Mislili smo da nema šanse, a ako nekim čudom i bude, bit će to za koju godinu, takve stvari traju... No, sve se odigralo u nekoliko dana. Javili su da su spremni dati joj šansu, ugovor na probnih šest mjeseci, i pitali su je kada bi željela početi, na što je ona bez premišljanja odgovorila: "Odmah!" – kaže nam Ana, Marinina majka.
Zadovoljna i presretna, Marina svakoga jutra, nešto prije osam, dolazi u solinsku centralnu praonicu Dječjeg vrtića "Cvrčak".
– Radim od osam do podne, četiri sata svakoga dana od ponedjeljka do petka, i uvijek sam tužna kada dolazi vikend. No, zato u nedjelju navečer budem radosna jer znam da je sutra ponedjeljak i da ću doći na posao koji obožavam! Obožavam raditi, ovo je sva moja sreća – radosno nas je dočekala Marina na vratima.
– Peglam krpe, slažem ih, odnesem ih u kuhinju. Pomoćna sam radnica, a imam bolji ugovor nego mama jer sam primljena u radni odnos! Imam svoju plaću, tako ću pomoći u kući, a nekidan sam išla u šoping i kupila cipele i torbu, predivne su. Platila sam svojom karticom i sama utipkala PIN – ponosna je naša sugovornica, koja same riječi hvale ima za svoje starije kolegice Jozicu Kuduz i Ivku Lovrić.
"Draga Ivka i Jozice, vi ste moje duše, jako vas puno volim i jako ste mi drage od srca", stoji u jednoj od poruka na zidu koje im Marina svakodnevno ostavlja.
– Svako jutro nas ljubi, dočeka nas sa smiješkom, zapravo, cijeli dan je sretna. Ma tko to može platiti! – kaže gospođa Ivka, a Jozica nadodaje kako ih je Marinina prisutnost itekako oplemenila.
– Organizirala nam je cijeli posao, napravila je reda... Voli pjevati, pa ponekad zapjevamo. Sve u svemu, veselije je otkad je Marina tu – tvrdi Jozica.
Iako se junakinja naše priče sada izvrsno snalazi i ima bogat društveni život, Marinina majka prisjetila se i nešto težih vremena.
– Bilo je teško, moram priznati... Kada sam rodila Marinu, nije bilo puno potpore, vodila sam je kod defektologa, logopeda koliko god sam mogla, sve smo to sami financirali. Srećom, završila je osnovnu i srednju školu,
socijalizirala se, vole je djeca i mladi, ima puno prijatelja i svima nam je postala šefica. Unosi puno radosti gdje god se pojavi, samo molim Boga da ovo s poslom potraje. Inače ja uvijek radim poslijepodne, pa Marinu susjedi i prijatelji vode svako poslijepodne u udrugu, na Sućidar. Tamo pjeva, pleše, kuha, kući dođe tek navečer nakon devet. Aktivna je poput svih svojih vršnjaka. Lijepo je vidjeti je sretnu – kaže Marinina majka, a ona nam, pak, potvrđuje kako obožava plesati, pjevati i ići na fešte.
– U udruzi mi je divno, ma najljepše. Imamo puno krasnih volontera, mladih momaka i cura, želim pozdraviti moju divnu Angelu, Dijanu, Jadru... Volim pjevati duhovne pjesme, puno plesati, obožavam fešte i slavlja, a sada kad sam se zaposlila, sve sam riješila... Jedino bih se još željela udati, a sigurno je da neću čekati do tridesete – zaključila je Marina.