Saborskom zastupniku Mosta Miru Bulju iz Sinja kapa dolje. I to ne svaka, nego ona lijepa koju ponosno nosi na glavi u Hrvatskom saboru. Jer tko čovjeku može zamjeriti što se i rukama i nogama u Saboru, a bogme i preko čvrstih veza u Vladi, bori za svoj Sinj i cetinski kraj. Objavio je Miro, kako je to u utorak prenijela Slobodna Dalmacija, da će ubrzo u izgradnju brza cesta Sinj – Dalmatina i da je to obveza ove Vlade.
Sinju, bez obzira na to što je relativno blizu Dalmatine u Dugopolju, treba četverotračna prometnica, to je i Sinjanima izlaz u svijet, izlaz njegovih stanovnika, konačno i izlaz iz prometne izoliranosti.
A sada se malo prebacimo samo šezdesetak kilometara istočno, u srce Dalmatinske zagore. U Imotski. Grad duhova, Imotski koji je nekada bio središte pola Dalmacije baš od Sinja do Ljubuškog u susjednoj BiH. Danas grad na izdisaju. Nema više tvornice trikotaže "Trimot", nema "Agrokoke", nema "Imostroja", nema "Brodosplita", nema "Napretka", nema "Vodoprivrede", nema ureda Državnog odvjetništva, Porezne uprave, Općinskog suda, Katastra, nema rodilišta, redovnih specijalističkih službi i još štošta, ali o tome sada nećemo.
Međutim, Imotski nema nikakvu spojnu prometnicu s autocestom u Zagvozdu i tunelom "Sveti Ilija". I ne samo Imotski, nego i 80 posto Imotske krajine, cijela zapadna Hercegovina, uključujući Tomislavgrad, Posušje. Više od 200 tisuća ljudi nema urednu prometnicu da bi se priključilo na autocestu, nego moraju proći 25 kilometara kroz desetak iznimno opasnih raskrižja, kroz godinama nedovršenih 300 metara državne prometnice D-60 kroz Ajdukovu Dragu, moraju puževim korakom proći Poljica, zaselak Gudelji – Velage, da bi malo odahnuli i priključili se na autocestu.
Reći će neki – eto vam, Imoćani, dobili ste tunel "Sveti Ilija". Ma nikada ga ne bi dobili ni oni s južne strane Biokova (a bilo ih je koji su zagovarali da se ne probije kako im ne bi nagrnuli oni preko Biokova), da nije bilo privatne inicijative i u konačnici nastojanja i veza bivšeg župana Ante Sanadera.
A da će se tih pola milijarde kuna isplatiti u rekordnom roku, dakako zbog visoke tunelarine, govore podaci da je u dvije i pol godine kroz tunel prošlo gotovo tri milijuna automobila i da je HAC uprihodio oko 50 milijuna kuna bez PDV-a. Eto, za još sedam, osam godina vratit će vozači, ponajviše Imoćani, državi sve to što je uložila. I to s kamatama.
Miro Bulj se, rekli bismo, našao u pravo vrijeme na pravom mjestu, iskoristit će svoj utjecaj i svome Sinju donijeti četverotračnu prometnicu. Ne dvojimo koliko voli svoj Sinj, da se neće stati samo na tome. I svaka mu čast na tome.
A Imoćani? Oni su od osamostaljenja Hrvatske rukama i nogama, srcem i pameću za svoj HDZ. Utvrda je ovo najčvršća te stranke u Hrvatskoj. O tome svjedoče rezultati sa svih dosadašnjih izbora. Istina, činili su Imoćani nekada pola Vlade i četvrtinu Sabora, bilo ih je i ministara, potpredsjednika Vlade, da sve ne nabrajamo. I – što se to napravilo u Imotskom?
Vratimo se malo na sredinu ovoga teksta pa ćemo vidjeti.
I dade se zaključiti ovaj monolog, koji se može čuti svaki, ama baš svaki dan u Imotskom, ali i pitanje: "Drago vodstvo HDZ-a, svi vi ministri iz te stranke, gospodine Tomislave Karamarko, molimo vas, budite vi naš Miro Bulj." I ne samo s onim obećanjem od prije nekoliko dana na proslavi obljetnice HDZ-a da "ova Vlada neće zaboraviti Imotski, ali Imotski dijeli sudbinu cijele Hrvatske", nego konkretno, upravo ovako kako se isprsio Miro Bulj za svoj Sinj.
Imoćanima je stvarno dosta obećanja, dosta im je otvaranja socijalne samoposluge, dosta im je 23 milijuna kuna proračuna Centra za socijalnu skrb, dosta odlazaka u inozemstvo.
Prije neki dan par čelnika lokalne samouprave javno je iznijelo samo dio ovdje napisanoga. I njima su, rekli bismo, konačno dojadila obećanja jer se u Imotskoj krajini doslovno treba boriti za preživljavanje.
Hitna izgradnja pristupne prometnice, i to četverotračne, od graničnog prijelaza Vinjani do čvorišta u Zagvozdu, konačna realizacija projekta navodnjavanja Imotskog polja... Dalje nećemo, ima još puno toga obećanog u proteklih dvadeset i kusur godina.
Miro Bulj preko Mosta u sridu za svoj Sinj, Bože Petrov isto za svoj Metković i neretvansku dolinu, a izvolite, Tomislave Karamarko i vrhuško HDZ-a i sadašnja Vlado, isto u sridu za Imotski i Imotsku krajinu. Jer ovako se više neće moći, poruka je iz isto tako dične Imotske krajine. Zna se i zbog čega.