Dalmacija Split županija

evo što sam pisao

Odgovor Tonija Paštara: Kozlici smetaju činjenice

evo što sam pisao

Nezadovoljan što mu je većina u Gradskom vijeću Sinja uskratila nagradu Grada za 2015. godinu, Ivan Kozlica u svojem javnom obračunavanju s tom većinom “zakačio” je i potpisnika ovih redaka, što mu nije prvi put.

Pa kaže da sam jasno napisao u “Slobodnoj” zašto mu je nagrada uskraćena, zbog sadržaja njegovih knjiga. Jesam. I to ne desetak dana poslije sjednice Gradskog vijeća Sinja, već odmah sutradan, ali, eto, u moru napisa iz Sinja proteklih dana dogodi se da neki moraju pričekati na objavu.

Posebno je Kozlici zasmetalo što sam prenio navode njegovih oponenata da je u knjizi o Alci i politici imao “selektivan pristup na štetu dijela istaknutih alkarskih čelnika poslije Drugog svjetskog rata”. Pritom Kozlica taj navod pripisuje meni, podmeće mi. Moram reći da me nije iznenadio. Ali kad mi je već imao potrebu baciti loptu na volej, ne mogu propustiti zapucati.

Jukić, Pašalić, Vuletić...

U svojoj knjizi “Alka u politici – politika u Alki” Kozlica je citirao 10 mojih napisa u “Slobodnoj Dalmaciji”, od stotina objavljenih na temu koja je bila predmetom njegova interesa, ali krajnje selektivno, samo u jednom slučaju u pozitivnom, a u ostalih devet slučajeva u negativnom kontekstu. Pa tako kaže da sam o govoru Šime Đodana 1991. godine pisao “bez imalo kritike i loših riječi” da bih devet godina kasnije Đodanov govor nazvao rasističkim. O Đodanovim “šiljatim glavama” pisao sam prvi, odmah poslije Alke.

Kaže da sam autor većine članaka u “Slobodnoj” koji govore o događajima vezanim uz Alku. Što je točno. Ali on izdvaja samo jedan, postavljajući se u ulogu odvjetnika tadašnjih alkarsko-političkih dužnosnika Mate Jukića i Ivića Pašalića. Zbog mojeg napisa iz 2004. godine o izostavljanju fotografije Bruna Vuletića s kalendara alkarskih vojvoda, Kozlica me proziva što nisam napisao o zločinima 2. dalmatinske brigade na kraju Drugog svjetskog rata, kojoj je Vuletić bio zapovjednik.

Molim Kozlicu da me uputi na sudsku presudu o tim zločinima. A što se tiče bojkota Alke 1990. godine kao novinar “Slobodne” ispisao sam cijeli niz novinskih tekstova, uključujući i Bruna Vuletića i njegovu ulogu. I osobno sam imao nekakvu ulogu kako bi se Alka održala, o čemu znaju upućeni, ali o čemu se nikada nisam hvalio. Pisao sam (i) o Vuletiću tada i na početku Domovinskog rata. Što nikako ne znači da Vuletić nije zadužio Alku i da nije bio alkarski vojvoda. To je povijesna činjenica koja se ne može preskakati. Ni u kalendaru.

Kozlica priznaje samo Vuletićev krimen, kako ga on vidi, pa kaže, da sam upoznao svoje čitatelje sa svim činjenicama, “možda bi bilo lakše shvatiti odluku VAD-a o neuvrštavanju Vuletićeve fotografije u kalendar”. Zaboga, Ivane, tjedan ima sedam, a ne šest dana. Ako se izostavi bilo koji dan, to više nije tjedan.

Nadalje mu smeta što sam prozivao gradonačelnika i predsjednika VAD-a Matu Jukića zbog neuklanjanja spomen-ploče “Ustašama poginulim za NDH” koju je ogranak HSP-a 10. travnja 1993. postavio na pročelje Alkarskih dvora. Ja i danas držim da je vlast NDH bila kvislinška i zločinačka, sramota hrvatskog naroda, ali dodajem kako najveći dio ustaša smatram čestitim ljudima koji nikakva zla nisu činili. Prozivanje je bilo korisno. Ploča je odmah uklonjena.

Milanović i Muzej Alke

Zoran Milanović, predsjednik Organizacijskog odbora 300. sinjske alke, za Kozlicu je, očito, crvena krpa. Piše: “Je li Milanović obećanjem sredstava za dovršetak Muzeja Alke ‘osigurao alkarsku čast’, kako bi to kazao Toni Paštar, pokazat će vrijeme.” Evo je pokazalo. U subotu, dan uoči Alke, Milanović je otvorio završeni Muzej Sinjske alke. Kojim se, možda, ne ponosi Kozlica, ali jest VAD, Sinj, Cetinska krajina i cijela Hrvatska. A u uklanjanju barijera između VAD-a i Vlade i ja sam, priznajem, imao nekakvu ulogu. Danas se ponosim što je vrijeme pokazalo. Ma koliko to Kozlici i njegovim mentorima smetalo.

Kozlica se imao potrebu pohvaliti svojim doprinosom Sinju tijekom Domovinskog rata. Neka kaže je li mu se hrvatska država odužila. I kako. Ja se ne hvalim. Hvala Bogu, danas sam živ i zdrav, a gdje sam sve bio i što sam radio od 17. kolovoza 1990. godine do završetka rata, svjedoče stranice kompleta “Slobodne” iz toga doba.

Dobio sam Spomenicu Domovinskog rata koju mi je potpisao Franjo Tuđman. Ništa više. Niti sam išta tražio.
I još nešto. Iščitavanjem Kozličinih uradaka nameće mi se zaključak kao da autor ima potrebu dokazivati pravovjernost.

Za razliku od Kozlice, meni to ne pada na pamet jer ja sam ono što jesam, što sam bio, što su mi bili preci i što će mi, ako Bog da, biti potomci.

TONI PAŠTAR
snimio tom dubravec/cropix

Naslovnica Split županija
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last