Ta čast pripala je općinskom načelniku Nikši Peronji, a skulpturu u prirodnoj veličini, čiji je odljev napravljen u radionici uglednog meštra Damira Vujevića u Zagrebu, je barem dvije godine ustrajno radio umjetnik bez diplome, ali s diplomom srca - Ivan Škrmeta, nadareni Poljičanin s jelšanskom adresom.
- Od pamtivijeka je bio izvrgnut ruglu, nezasluženo, ovo božje stvorenje, koje nazivamo različitim imenima – magarac, osao, tovar ili tovor, najodaniji čovjekov prijatelj, ali i rob. Siv ili tamno smeđ, dugih ušiju, blagog, molećljivog, čak tužnog pogleda... Ponosan izbavitelj i hranitelj obitelji težaka. Postavljanjem ovog spomenika biću koje je othranilo škoje i Dalmaciju unosi se preokret u odnosu prema Njemu – Gospodinu Tovaru, Magarcu..., čovjekovom najvjernijem suputniku i velikom Patniku - uvodno je rekla čakavska pjesnikinja Vlatka Buj, koja je nešto kasnije recitirala i svoju friško napisanu Poemu o tovaru, u kojoj o tom prekrasnom biću govori kao i o jednom od važnijih biblijskih likova.
Program je naravno, u aranžmanu Žarka Zagorca, bio protkan pjesmama koje su posvećene upravo tovaru, tako da se vrtio Nenad Vetma (Blues o tovaru), Dalmatino (Čovik i tovar), Jole (Tovare jedan), Klapa Šibenik (Balada o magarcu), Toma Bebić (Tu-tu auto vrag ti piz odnija)... No, prije nego što su se stotine i stotine ljudi prepustile domjenku i fotografiranju s tom milom životinjom autor se zahvalio svima koji su mu pomogli, osobito Juganu Splivalu i kiparu Slavomiru Drinkoviću, te dodao:
- Ustaljeni je običaj kad se nekog hoće povrijediti i omalovažiti ga, da mu se kaže 'Tovare jedan'. Mislim da bi trebalo biti obrnuto, jer je ovo dobro stvorenje lišeno negativnosti koje čovjek ima. Bez njega je bio nezamisliv život na otoku dok nisu došli automobili. Sada ih je nažalost vrlo malo, ali su meni dobro poslužili kao modeli (manekeni), tako da je rezultat svega tu pred nama. A ovaj moj tovar me dok smo se tako lijepo družili zamolio da vam bez obzira na sve razlike i bilo kakva opredjeljenja pošaljem pozdrav i želju da širite ljubav.
Altruist s umjetničkom žicom
Danas imamo civilizaciju samoće i veoma je teško naći osobe altruističkih raspoloženja, kao što je naš Ivan Škrmeta. On je napravio besprijekornu skulpturu magarca premda prethodno nikada u životu nije valjao glinu, a kad je bila gotova onda je svojoj Jelsi darovao bez ijedne lipe. Uistinu lijepo, za razliku od nekih privatnih i nerelevantnih mišljenja, na što bih ja samo spomenuo čuvenu maksimu koju je izgovorio poznati njemački liričar i filozof Henrik Hajne – 'Nikada nisam čuo magarca koji govori kao čovjek, ali sam čuo mnoge ljude koji govore kao magarac' - rekao je Jugan Splivalo, kulturolog, slikar i ravnatelj Likovnog centra u Zagrebu.
Dobro je da ga imamo barem u bronci
Ako ga već nema dobro je da ga imamo barem u bronci i zato je Škrmetin doprinos u tom smislu zaista velik. Zanimljivo je da je on kip ovog tovara, koji je simbol nekadašnjeg načina života na škoju, stvarao pored svog kreveta, u njegovoj spavaćoj sobi, ali tek onda kada ga je jako dobro proštudirao. Bio sam svjedok određenog talenta, egzistencije sjećanja i nostalgije za izgubljenim vremenima, te izuzetnog zalaganja i upornosti da se ta životinja oživi i sada sam zaista zadovoljan da je ona tu pred nama na našoj rivi - komentirao je poznati i šire priznati jelšanski kipar Slavomir Drinković, šef kiparske katedre ALU Sveučilišta u Zagrebu.
Tekst i snimke Mirko Crnčević
