Ali malo tko se začudio što otoci gore kao da si ih kerozinom polio, kao da ih napalmom žagaš. Ne mislim na mogućeg piromana, vrag ga užarenim perunima bada, nego na goleme štete koje nastaju kad već plane, a mogle bi se izbjeći. Razlog je zapuštenost, razlog je kuga smolaste borovine koja gori poput pamuka namočenog u benzin.
Naši su maslinici, vinogradi, farme, pa čak i kuće, tek otočići u moru borovine, zapuštene, neprohodne, nekontrolirane zelene mase koja podržava gorenje, ispaljuje zapaljene šišarke u područja koja još nisu zahvaćena i tako širi oganj kao da je i sama ta beskorisna biljka iz pakla izašla i u paklu gušta!
Dugo sam bio pod dojmom događaja kojemu sam svjedočio pri velikom požaru prije nekoliko godina na Braču: ugledni vinar moli kanader da mu ne polije najbolji vinograd morem jer će ga potpuno uništiti, premda je u okruženju plamtećih borova, koje mu Hrvatske šume nisu dozvolile odmaknuti od parcele kad je sadio loze! Kao da je slutio što se može dogoditi. Totalni apsurd.
Borovinu koja je prekrila sva dalmatinska plodna polja i poljica, valja barem pedesetak metara odmaknuti od obrađenih površina, naselja, grobalja, jer će u nekoliko minuta dokrajčiti višegodišnji trud težaka. A zamislite kad bi se u onima požarom “očišćenim” područjima moglo posaditi štogod korisnoga, makar smilje.
Ne, nemoguće je zamisliti u našem kontekstu. Zato na mjestu jednog izgorjelog bora za četiri-pet godina nikne njih pet, i priča se vrti u krug. U vatreni, pakleni krug kojem nema kraja...
DAMIR ŠARAC