– Svećenik nam srušija vatrenicu staru pet stoljeća!
Gdje to ima da svećenik, Božji poslanik, nešto ruši, njegovo je da gradi, promišljamo na putu do središta zbivanja.
Do Novih Sela možete sa zapada, juga i istoka. Krenete li sa zapada, lijepa cesta vodi preko Trilja, Čaporica pa do Novih Sela... Cesta nas vodi, ali to nisu ta Nova Sela, jer na samom kraju triljske općine su Nova Sela triljska, a samo malo dalje nova ploča i eto opet Novih Sela, i to omiških, na početku omiške općine.
S juga se do Novih Sela stiže preko Biska, pa mostićem preko Cetine i Čikotine lađe, a s istoka od Omiša, mostićem nedaleko od Trnbusa, pa uzbrdo par kilometara i tada su Nova Sela omiška prva, a triljska druga. U oba sela vruć dan, no u Novim Selima omiškim ovih dana je još vruće, a temperaturu su, kažu nam, odmah nakon dolaska “podigli” svećenik i glavar sela, odnosno predsjednik Mjesnog odbora.
Pod krošnjom nekolicina ljudi, ogorčenih, kako nam kažu, zbog samovlasti i anarhije koje provode Crkva i politika zajedno. Prvi će Petar Pocrnja, aktivan u braniteljskoj zadruzi “Zamosorje”, predsjednik Udruge branitelja Domovinskog rata Omiš, prošao je sva ratišta, a sada, veli, zbog anarhije, mora ratovati i u miru.
– Je, to vam je anarhija, sad ćemo vam mi sve objasniti. Mi vam imamo našeg zaštitnika svetog Petra, sad će to skoro, 29. lipnja; imamo mi i crkvu, a kraj crkve smo imali i našu vatrenicu staru pet stotina godina... – kazuje nam Pocrnja.
Dolazili su stari i mladi...
Tu se vatra ložila generacijama, tu bi se okupljali stari i mladi oko blagdana i nedjeljom, tu bi stizala rodbina na ognjište, jer vatrenica jest baš to, ognjište i zajedništvo. Ognjišta više nema, a s njim je nestalo i zajedništvo, ističu naši sugovornici, pod teškom mehanizacijom, “u režiji don Tomislava Brečića, mjesnog župnika, a po scenariju Nediljka Lozančića, predsjednika Mjesnog odbora”... Za političare bi još i rekli da bi se mogli spotaknuti pa sagriješiti, ali svećenik i rušenje, ne ide nam to nekako u glavu. Zato ih sa sumnjom pitamo hoće li oni baš tako reći i za novine, jer scenarij je mučan i nevjerojatan.
– Nego šta nego ću reći, evo i drugi će mi potvrditi, a evo vam i snimka. Ne traje dugo, malo više od dvije minute, pa se uvjerite i sami. Snima je naš Slavko Vrkić, bija je strašno šokiran, pogledajte... – govori nam Pocrnja uz odobravanje ostalih. Oko njega Marijan i Krešimir Vuković, Milan Šarić i Marko Meštrović.
I, doista, snimka pokazuje uski put koji vodi do crkve svetog Petra, a put su zapriječili bager, kamion prikolica i čovjek. I onda kreće dijalog.
– Čija je kamera? – pita čovjek u bijeloj majici.
– Moja je, sniman, to je griota šta se ruši, da...
Čovjek u bijelom, pa s njim i još jedan u crnom, a kažu nam da su to Nediljko Lozančić u bijeloj majici i Zdravko Lozančić, želi prekinuti snimanje, ali snimatelj se ne da.
– Ajde makni se ća... – odgovara mu snimatelj.
– Jesi gotov? – pitaju ga.
– Triba pitat selo, a ne vas, tri čet’ri čov’ka, e dakako, bogati. Tribate pitat selo jel se to more rušiti ili ne more, to je starinski i to se ne more rušiti kako vi oćete...
– Samo se srušilo – kaže čovjek u bijelom.
– Nije se to samo srušilo, jer vidi se i sve će se vidit...
Čovjek u crnom želi udaljiti snimatelja, no on se i dalje ne da.
– Ja ljude ne smetan, ali ovo će ići na internet – odgovara mu snimatelj.
– Nemoj ti meni makni se jer ovo je sramota šta se ovo ruši, sramota i griota, jer ovo je od pamtivika! Ovo je sramotno, ovo ko je naredija da se ovo ruši... Ti si predsjednik Mjesnog odbora, šta nisi skupija ljude, ode da dođu, pa dogovorit ćemo se, složit ćemo se nekako, bar nešto, napravit, radit ćemo... – u jednom dahu kaže snimatelj.
Čovjek u bijelom pokušava stišati tenzije.
– Aj, aj, makni se... – kaže snimatelju.
– Maknit ćeš se ti prije nego šta misliš, aj, to sto godina tu stoji i sad rušit to... Vas tri-četiri zapovidate kako vi oćete, ajaj dosadni ste, aj, prikini... – na kraju će snimatelj.
Koji Fellini, ovo je film i po, pomislimo.
– Eto vidili ste sve, mi ne izmišljamo, imamo sve zabilježeno, bija san baš ljut, eto vam sada, vidili ste pa nek svit prisudi – kaže nam snimatelj Slavko Vrkić.
On se, poput drugih, borio na svim ratištima, a sada se, kazuje, mora boriti za svoje i u miru:
– To van je tako, ali neka znaju, neće moći tako dalje. Vatrenicu su nam srušili i šta god napravili opet neće biti isto, da je opet vrate tamo, to nije to, i gotovo! Pa kome može smetat ono šta je staro stotinama godina? – pita se Slavko dok idemo prema mjestu gdje je bila vatrenica.
– Evo to vam je sedra, vatrenica je od nje građena, sedru su nosili naši stari s Cetine, nije ona teška, od toga se sve gradilo. To su naši korijeni, to su trudi naših didova.... – govori nam Slavko.
– Reci, Krešo, šta se tebi dogodilo, ajde, bogati, ti su u vlasti, ti si u Mjesnom odboru, reci jeste li odlučivali o vatrenici – viču ostali sugovornici Krešimiru Vukoviću.
– Pa, kako zbog svetog Petra, što ste učinili?
– Ništa, šta bi učinija, ja sam vam umjetnik, napravija san u kamenu lipi reljef svetog Petra, Isusa i mora, to smo stavili na mjesnu crkvu i svima se sviđa, a don Tomislav Brečić je tražija da to skinem. Nejasno mi je što svećeniku smeta sveti Petar, ali neka ga.... – pita se Vuković.
Drugu stranu priče pokušali smo doznati od don Tomislava Brečića. Lijepa, kamena, bijela župna kuća na kat, ispred kuće automobil. Pokucamo na bijela vrata, ukaže se sijedi čovjek u poodmakloj dobi.
– Što vi hoćete, ja vas nisam naručio – kaže don Tomislav.
– Znamo da niste, ali mi smo doznali da ste tu pa smo krenuli put kuće da vas pitamo o vatrenici, moramo čuti i vaš dio priče.
– Šta oni pričaju, oni vam ne znaju pravu istinu...
– Pa kažite nam vi, neka se dozna...
– Oprostite, nemojte ništa više pitati, neću vam ništa reći. Jeste li vidjeli zvonik, može netko stradati od njega.
Nemojte ni snimati, molim vas, ja sam vam star čovjek, imao sam tešku operaciju srca. Sad idem vani, na ručak, stvarno nisam dobro.... – kazao nam je mjesni župnik. Nije nam bilo druge nego okrenuti se, pa put groblja, bivše vatrenice, cestom do Splita.
– Nego šta nego ću reći, evo i drugi će mi potvrditi, a evo vam i snimka. Ne traje dugo, malo više od dvije minute, pa se uvjerite i sami. Snima je naš Slavko Vrkić, bija je strašno šokiran, pogledajte... – govori nam Pocrnja uz odobravanje ostalih. Oko njega Marijan i Krešimir Vuković, Milan Šarić i Marko Meštrović.
I, doista, snimka pokazuje uski put koji vodi do crkve svetog Petra, a put su zapriječili bager, kamion prikolica i čovjek. I onda kreće dijalog.
– Čija je kamera? – pita čovjek u bijeloj majici.
– Moja je, sniman, to je griota šta se ruši, da...
Čovjek u bijelom, pa s njim i još jedan u crnom, a kažu nam da su to Nediljko Lozančić u bijeloj majici i Zdravko Lozančić, želi prekinuti snimanje, ali snimatelj se ne da.
– Ajde makni se ća... – odgovara mu snimatelj.
– Jesi gotov? – pitaju ga.
– Triba pitat selo, a ne vas, tri čet’ri čov’ka, e dakako, bogati. Tribate pitat selo jel se to more rušiti ili ne more, to je starinski i to se ne more rušiti kako vi oćete...
– Samo se srušilo – kaže čovjek u bijelom.
– Nije se to samo srušilo, jer vidi se i sve će se vidit...
Čovjek u crnom želi udaljiti snimatelja, no on se i dalje ne da.
– Ja ljude ne smetan, ali ovo će ići na internet – odgovara mu snimatelj.
– Nemoj ti meni makni se jer ovo je sramota šta se ovo ruši, sramota i griota, jer ovo je od pamtivika! Ovo je sramotno, ovo ko je naredija da se ovo ruši... Ti si predsjednik Mjesnog odbora, šta nisi skupija ljude, ode da dođu, pa dogovorit ćemo se, složit ćemo se nekako, bar nešto, napravit, radit ćemo... – u jednom dahu kaže snimatelj.
Čovjek u bijelom pokušava stišati tenzije.
– Aj, aj, makni se... – kaže snimatelju.
– Maknit ćeš se ti prije nego šta misliš, aj, to sto godina tu stoji i sad rušit to... Vas tri-četiri zapovidate kako vi oćete, ajaj dosadni ste, aj, prikini... – na kraju će snimatelj.
Koji Fellini, ovo je film i po, pomislimo.
 |
| Vatrenica prije rušenja |
– Eto vidili ste sve, mi ne izmišljamo, imamo sve zabilježeno, bija san baš ljut, eto vam sada, vidili ste pa nek svit prisudi – kaže nam snimatelj Slavko Vrkić.
On se, poput drugih, borio na svim ratištima, a sada se, kazuje, mora boriti za svoje i u miru:
– To van je tako, ali neka znaju, neće moći tako dalje. Vatrenicu su nam srušili i šta god napravili opet neće biti isto, da je opet vrate tamo, to nije to, i gotovo! Pa kome može smetat ono šta je staro stotinama godina? – pita se Slavko dok idemo prema mjestu gdje je bila vatrenica.
– Evo to vam je sedra, vatrenica je od nje građena, sedru su nosili naši stari s Cetine, nije ona teška, od toga se sve gradilo. To su naši korijeni, to su trudi naših didova.... – govori nam Slavko.
– Reci, Krešo, šta se tebi dogodilo, ajde, bogati, ti su u vlasti, ti si u Mjesnom odboru, reci jeste li odlučivali o vatrenici – viču ostali sugovornici Krešimiru Vukoviću.
Nema više mira
– Nismo. Nas u Mjesnom odboru nitko ništa nije pita, ja san vam tu nezavisni, a predsjednik je HDZ, teško je s njima, ali ne damo se... – mudro će i mirno poput pravog političara Vuković. Mir ubrzo nestaje, jer podsjetilo ga je to i na nedavni sraz sa svećenikom, i to zbog – svetog Petra.– Pa, kako zbog svetog Petra, što ste učinili?
– Ništa, šta bi učinija, ja sam vam umjetnik, napravija san u kamenu lipi reljef svetog Petra, Isusa i mora, to smo stavili na mjesnu crkvu i svima se sviđa, a don Tomislav Brečić je tražija da to skinem. Nejasno mi je što svećeniku smeta sveti Petar, ali neka ga.... – pita se Vuković.
Drugu stranu priče pokušali smo doznati od don Tomislava Brečića. Lijepa, kamena, bijela župna kuća na kat, ispred kuće automobil. Pokucamo na bijela vrata, ukaže se sijedi čovjek u poodmakloj dobi.
– Što vi hoćete, ja vas nisam naručio – kaže don Tomislav.
– Znamo da niste, ali mi smo doznali da ste tu pa smo krenuli put kuće da vas pitamo o vatrenici, moramo čuti i vaš dio priče.
– Šta oni pričaju, oni vam ne znaju pravu istinu...
– Pa kažite nam vi, neka se dozna...
– Oprostite, nemojte ništa više pitati, neću vam ništa reći. Jeste li vidjeli zvonik, može netko stradati od njega.
Nemojte ni snimati, molim vas, ja sam vam star čovjek, imao sam tešku operaciju srca. Sad idem vani, na ručak, stvarno nisam dobro.... – kazao nam je mjesni župnik. Nije nam bilo druge nego okrenuti se, pa put groblja, bivše vatrenice, cestom do Splita.
Lozančić bez komentaraŠto o svemu kaže prozvani Nediljko Lozančić? – Nemam komentara – bilo je sve što nam je Lozančić rekao preko mobitela. |
Što je vatrenica?Vatrenica je, kažu nam u Novim Selima, komin, ognjište njihovih predaka. – To je mjesto gdje se ložila vatra kada smo kršteni, pričešćeni, kada su pokapani naši najmiliji, iz te vatre se uzimao žar za paljenje tamjana. Za ponoćku bi se oko te vatre okupili promrzli mještani koji nisu mogli ući u crkvu, jer crkva je tada obično bivala prepuna... – pojašnjava nam Pocrnja. Iako nije zaštićena kao spomenik kulturne vrijednosti, ona je za mještane Novih Sela više od kulturno-povijesnog blaga jer su je čuvale generacije, sve do ove 2015. godine. |
Mjesni odbor u raspaduLjute se mještani i na rad Mjesnog odbora, a kakvo je stanje, najbolje dokazuje prostorija koja sliči na sve samo ne na mjesto gdje bi netko dolazio, sjedio i mudro zaključivao. |