Hvar je imao mnogo znamenitih ljudi, počevši od Vučetića, svjetski poznatog, i niz drugih živućih: o Ivi se malo znalo, a njegov je život bio uzbudljiv i podloga za roman... koji nikada nije napisan. Upoznao sam ga prije nekoliko godina, u smiraj njegova života. Tada me je dr. Drago Carić, ravnatelj Doma zdravlja Hvar, upoznao s barba Ivom. Odmah me je fascinirao i neodoljivo podsjetio na moga kolegu iz Smojine fikcije: dr. Luigija...
I zaista, odmah je uspostavljen srdačan kontakt, slijedilo je istinsko prijateljstvo, mnogo zajednički provedenih sati u kojima mi je pripovijedao uzbudljive crtice iz svog života...
A bilo ih je napretek, pa počnimo redom...
Tunolovci sa žiroskopom
Rođen u Velom Grablju, seocetu koje je sada pod zaštitom države kao spomenik kulture, u težačkoj obitelji. Završio je škole, bio je sudionik Drugog svjetskog rata, prošao je ratnu golgotu. Nakon rata završio je škole, potom fakultet i započeo raditi kao inženjer u brodogradilištu. Ivo se 1956. zaručio sa svojom Emilijom, a jedina alternativa bila je ostati u teškim uvjetima života u bivšoj državi ili ostvariti karijeru na Zapadu.
Prilika se pojavila nenadano, kad je dobio poziv od talijanske brodograđevne tvrtke na seminar u Bariju. Na ispraćaju na željezničkoj stanici nije kazao roditeljima da se više neće vratiti s putovanja. Slijedila je epopeja po prihvatnim centrima u Bariju, a onda je kao azilant otputovao u Ameriku i započeo novi život.
U Americi je svojom marljivošću i ingenioznošću brzo stekao međunarodnu reputaciju kao konstruktor ribarskih brodova. Osobno je konstruirao specijalne ribarske brodove, tunolovce sa žiroskopskim uređajima koji su osiguravali plovidbu u surovim uvjetima, bez opasnosti od prevrtanja, o čemu svjedoče objavljeni radovi.
Kao vrhunskog inženjera, američka ga je vlada pozvala da održava složene strojne sustave i pročistače tijekom Vijetnamskog rata, da bi mirovinu dočekao u San Diegu kao voditelj projektnog ureda u brodograđevnoj industriji.
Međutim, ono što barbu Ivu posebno izdvaja od brojnih naših uspješnih iseljenika jest njegov nemjerljivi altruizam, želja da pomogne domovini u ratu, neizmjerna ljubav i odanost domovini.
Početkom i tijekom cijelog Domovinskog rata Ivo je bio jedan od glavnih organizatora pomoći Hrvatskoj u SAD-u, za koju je svrhu osnovao početkom 1992. godine “Viz Dom Foundation”, koja je cijelo vrijeme rata, a i u poslijeratno doba, osiguravala pomoć Hrvatskoj. A ona nije bila mala: od svekolike financijske pomoći, potpora školovanju i stipendija za 30-ero vukovarske djece, pilota u Zrakoplovnoj školi Zemunik...
Nakon povratka u domovinu poslije rata saznaje da je njegova prva ljubav Emilija živa: ponovni susret završava happy endom, kao u američkim filmovima, i vjenčanjem. Barba Ivo nastavlja misiju pomoći domovini: dr. Carić mi je pričao kako je u poznim godinama osobno furgonom vozio do Italije, kupio i sam dovezao uređaje za dijalizu u DZ Hvar. I ne samo to: nabavio je kompletan gastroenterološki i kardiološki laboratorij, brojnu aparaturu i opremu, koju je stavio u funkciju i koja je opskrbljivala liječnike i specijaliste.
Opremio Dom zdravlja
Kratkovidnom politikom zdravstvenih autoriteta zabranjen je rad specijalista u Hvaru, skupa i sofisticirana oprema ostala je ležati i skupljati prašinu, dok je pučanstvo ostalo prikraćeno za usluge, na veliku žalost i razočaranje barba Ive.
Smrt je prekinula izgradnju muzeja koji je skoro dovršio u Velom Grablju. U tu svrhu dovezao je kontejner iz San Diega sa svojim nacrtima, projektima i maketama brodova koje je konstruirao, te brojnim eksponatima koje je stjecao i skupljao tijekom života.
Barba Ivo nije volio publicitet, ali je na moje navaljivanje pristao dati intervju koji sam dogovorio s Nadom Šurjak. Na žalost, bolest je bila jača... Bizarnom slučajnošću, budi se iz kome 31. ožujka i Emiliji govori da je taj dan godišnjica njihovih zaruka...
Dobri naš barba Ivo, meni ostade u amanet da tvoj neizrečeni intervju i neispričani životni roman sažmem u par redaka, makar u ovom nekrologu. Oprosti ako sam nešto preskočio ili neprecizno interpretirao, pisao sam po sjećanju na naše duge razgovore o Foru...
Pa evo dvi riči: bio si i ostao, nadasve, ČOVJEK, humanist, filantrop, dobrotvor... Tvoja smrt neka bude podsjetnik za one koji bi trebali dovršiti Tvoju misiju... Hvala Ti, dragi Ivo, na svemu dobru koje si učinio za svoju zemlju, uspomena na Tebe nikada neće izblijedjeti.
Neka Ti je vječna slava i HVALA.
PROF. DR. SC. IZET HOZO