Uostalom, baš bi tu nekako i trebalo biti prirodno stanište istraživačke ustanove koja, poput autohtone biljke, sa zemljom u koju je zasađena nastoji komunicirati svakim svojim dahom, listom, cvijetom ili korijenom. Utoliko i jest očigledno da je zbog “dalmatinstva” – sjajno uklopljenog i do kraja izmirenog s neupitnom univerzalnošću znanja i znanstvenih istraživanja – ovaj kratki zapis u povodu 120. godišnjice postojanja splitskog Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša pronašao svoje klijalište upravo u Dalmovnici, u rubrici koja se, podsjetimo, rijetko kad odlučivala “putovati” izvan svemira zemljice Dalmacije kao svoga zadanog tematskog okvira.
Inače je puno tinte proliveno na učene rasprave, žustre polemike ili svađe oko dalmatinskoga identiteta i onog što ga pretežno određuje – način pjevanja, kužina, oblici trošenja slobodnog vremena, klima, moda, suveniri, arhitektura, Torcida, bila boja i Gospe moja, kultura marende, bevande i pižolota – s tim da je o tomu gotovo nemoguće postići minimum suglasnosti, ali sam prilično siguran kako bi i najzadrtiji zagovaratelji teze da Dalmaciju ponajbolje reprezentiraju galeb i mornarska majica ipak kao jedan od njezinih najprepoznatljivijih identitetskih znakova prihvatili (ako bi ih se samo malo bolje “uvelo u radnju”) upravo Institut za jadranske kulture, odnosno sve ono što je u “opisu posla” toj kući znanja. Znanja o – a u tome i jest identitetska kvaka – maslini, ulju, lozi, vinu, krumpiru, blitvi, trišnji, višnji, luku, navodnjavanju, frezanju, prskanju, oranju, rezidbi, gnojidbi…
Razina na koju su spoznaje o tim naoko vrlo jednostavnim, gotovo banalnim, stvarima uzdignuli djelatnici Instituta kroz desetljeća njegova trajanja – neprestano imajući na umu da proizvode znanje od kojeg se živi opipljivo bolje, bogatije i zdravije budući da je na temeljima njihova rada, recimo to tako, vino bolje i kapula veća – zbilja je impresivna i trajno oplođena u slici jedne bogatije, plodnije, sitije i sretnije (ne samo) Dalmacije.Predodžbu o plodovima koji su iznikli i narasli u institutskim laboratorijima, radionicama, staklenicima, pokusnim nasadima, kućnim i terenskim istraživanjima, valjda je moguće koliko-toliko dobiti i na bazi vrlo kratkog izvoda iz popisa domaćih i međunarodnih projekata u kojima su sudjelovali ili ih u cijelosti potpisali znanstvenici tog Instituta i njihovi suradnici: Biotehnološki parametri proizvodnje vrhunskog dalmatinskog desertnog vina prošek, Održiva proizvodnja hrane na hrvatskom Mediteranu, Povećanje proizvodnosti masline odabirom oprašivača, Introdukcija agruma na jadransko priobalje i otoke, Ekološki prihvatljivi sustavi proizvodnje povrća na kršu, Revitalizacija i modernizacija obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, Jadranska mreža za transferiranje tehnologije, Istraživanje genetskih resursa aromatičnog i ljekovitog bilja…
Manirom dobroga, štedljivog gospodara, Institut je svoj uistinu respektabilni 120. rođendan, umjesto glamuroznom feštom, proslavio tek nevelikom monografijom u kojoj je dugogodišnji ravnatelj dr. Slavko Perica u nadahnutom uvodnom tekstu podsjetio da je njihova znanstvena kuća utemeljena – kao Kemično-gospodarstvena pokušajna postaja u Splitu pri Ministarstvu poljoprivrede u Beču – daleke 1894. godine, “kada se Dalmacija dizala do zvijezda i cijela pretvarala u nepregledni, veliki vinograd, ali i beznadno iseljavala put Amerike pogođena filokserom”, a “u to dramatično vrijeme seljaci tražili pomoć koju im njihovo tradicionalno znanje nije moglo dati”. Perica naglašava da je osobita vrijednost Instituta iznimni kontinuitet njegova rada i mogućnost svake, naravno i današnje, generacije znanstvenika da naslijedi i iskoristi nataloženo znanje svojih prethodnika, što je pak i Dalmovnici prilika da se zauzme za obnovu jednog, nažalost, prekinutog kontinuiteta.
Institut je, naime, od 2005. bio “znanstvena baza” Studija mediteranske poljoprivrede na Sveučilištu u Splitu (i zagrebačkoj Agronomiji), da bi 2012. studij prestao upisivati studente zbog, obrazloženo je, nesavladivih troškova. Na Institutu bi pozdravili odluku Sveučilišta da se taj studij ponovno uspostavi jer – za ime Boga – mediteranska poljoprivreda je zjenica njihova (i uopće dalmatinskoga) pogleda na svijet!
MLADEN KRNIĆ