Prije koju godinu u društvu s prijateljima zatekao sam se u rano predvečerje u jednom tipičnom kafiću Dalmatinske zagore. Na zidu, naravno, fotografije svih haaških pritvorenika, hrvatski grbovi u najmaštovitijim mogućim izvedbama te Thompson kao, ne baš tiha, zvučna kulisa. Popili smo pokoju solidnu domaću travaricu pa krenuli s gemištima i nakon nekog vremena ostali bez cigareta. Moj prijatelj Gula otišao je do šanka i zapitao konobara imaju li kojim slučajem crveni Marlboro. Čovjek ga je ošinuo mrkim pogledom i kroz stisnute zube odlučno kazao: ne držimo ovdi ništa crvenoga!
Spomenute se epizode sjetim svaki put kad mediji potegnu priču o ”crvenoj” i “crnoj” Hrvatskoj, tom omiljenom stereotipu koji oživi nakon svakih izbora. Nije da u njemu nema istine, no, kao i s...
