Apel bratovštinama
– Počeci štovanja čudotvornog sv. Križa sežu u daleku 1614. godinu i vezani su uz događaj kada je mala djevojčica Katarina, kći pomorca Petra Ordinanovića, u svojoj kući primijetila da s raspela padaju krvave suze. Ubrzo je taj događaj protumačen kao svojevrstan apel dvjema vrbovačkim bratovštinama od kojih je jedna bila uz crkvu sv. Marije, a druga uz crkvu sv. Lovre. Jedni su bili za osamostaljenje župe, a drugi da ostanu u okrilju Vrbanja.Napetosti se nisu smirivale ni uvođenjem dvojne pastorizacije, pa su suze Raspetoga prepoznate kao poziv na konačno pomirenje – kaže Dobrila Gabelić (91) i dodaje da bi nam veće uvažavanje te poruke i danas dobro došlo na razini cijele naše domovine s obzirom na razne podjele, mržnju i nepodnošljivost s kojima se svakodnevno susrećemo.
Dakle, jedino ljubav i sloga, međusobno uvažavanje i tolerancija mogu pridonijeti suradnji i napretku zajednice u kojoj živimo, govori ova još uvijek vitalna žena iako je pretrpjela svoju kalvariju još od vremena kad je bila mala križarica, pa i kroz vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Ipak, ostala je uspravna i u vjeri sve do današnjih dana, a kao rijedak svjedok puno toga što se na škoju zbivalo vrlo rado se sjeća nenadmašnog euharistijskog kongresa na vrbovačkom škojiću iz 1934. godine.
Okupljeni vjerom
– To Vrboska zasigurno nikad više neće doživjeti, složno smo uredili mjesto, osmislili iznimno bogat program slavlja i prihvatili više od 10 tisuća hodočasnika. Došao nam je i dugogodišnji ljubljanski biskup Gregorij Rožman, tako da smo iznova bili okrijepljeni vjerom.Čujem da će dostojno biti obilježen i jubilej koji je pred nama, te da će se, inicijativom župnika don Emila Pavišića, obnoviti, odnosno osnovati bratovština sv. Križa, što mi je uistinu drago – rekla nam je teta Dobrila, iznova se veseleći crkvenim obredima koje je oduvijek obožavala – svečanoj sv. misi, velebnoj procesiji s Raspetim pod baldehinom, ljubljenju Križa, pa i pjesmi “Zdravo, Križu, zdravo”, svojevrsnoj himni i izričaju pasionske baštine s našeg najljepšeg otoka, što je napisao Ivan Matković, a uglazbio njegov brat Ljudevit, franjevac nekoć na službi u Zemunu.