Da se ne dulji, riječ je o raportu s višesatnog burnog sastanka mještana sedam sela iz Gornjih Poljica, administrativno raspoređenih u općinu Omiš, na kojem su rečeni seljani jasno i grlato izrazili svoje ogorčenje prema financijskim zahtjevima metropole – zatraženo je dolje iz grada da i oni moraju plaćati komunalnu naknadu – a iznijeli su i jedan posve radikalan zahtjev, koji je nadležnoga kolegu u redakciji nagnao na to da tekstu nadjene naslov “Poljička republika – sedam sela traži odcjepljenje od Omiša”.
Povod, reklo bi se, mali, a furtutma velika. No, ima tu nešto i u onom – Poljička republika. U tom povijesno dragocjenom fenomenu ponosne “seljačke države”, uspostavljene na prostoru između rijeka Cetine i Žrnovnice, kao i u svevremenome “čudu Poljica”, tom jedinstvenom svemiru nastanjenom, čini se, najboljim obličjima duha. Duha koji se još tamo davno objavio kroz vladavinu Narodne skupštine “sastavljene od sveg naroda”, izbor kneza koji se brine o redu i pravdi, kroz Poljički statut (15. stoljeće) s ozakonjenim običajnim pravom…, a objavljuje se i danas, u desetljećima i godinama koje sad dodirujemo, osobito kroz djela niza Poljičana – gospodarska, znanstvena, umjetnička – u kojima se genius loci jasno raspoznaje.
Svakako, to je posebna i velika tema, no za našu storiju o aktualnoj nakani sedam gornjopoljičkih sela – Trnbusa, Gornjeg Doca, Donjeg Doca, Srijana, Putišića, Rošca i Novih Sela – da odbiju novi općinski namet i “svrgnu vlast u Omišu” bit će dovoljan (kako bi se uspostavila relacija – nekome se može učiniti i isforsirana – prema prošlosti) već i ovaj citat iz zapisa francuskog maršala Marmonta: “Nalaze se mala Poljica u jednoj prekrasnoj visdolini, nemaju nikakovih komunikacija i mogu se vrlo dobro obraniti. Osamljenost ove državice i sredstva koja je priroda pružila stanovnicima napućuju ih da ne trpe tuđeg jarma i izbjegavaju pokornost, i stoga je trebalo da im Mlečani podjeljuju onako velike povlastice. Nikakva se poreza ne plaća u Poljicima, koja sama sebi imenuju zapovjednike i činovnike, ne kupe ni kopnene vojske ni mornara, a u potrebi je svako pod oružjem. Ukinut im ove povlastice s naše strane, dalo bi povoda njihovu nezadovoljstvu…”
A ovi Poljičani iz Nejašmićeva izvještaja bome jesu nezadovoljni. Čime? Nova vlast u Omišu, s nezavisnim gradonačelnikom Ivanom Kovačićem, zatražila je da se od sada – što je bilo, bilo je za vladavine HDZ-a i Škaričića – i u njihovim mjestima plaća komunalna naknada, a njima je to palo kao sol na ranu “i nije im na kraj pameti plaćati nešto usporedivo s time da omiški gradonačelnik plaća pretplatu za tramvaj”. Pogotovo što im je, kažu, ta naknada za ništa samo prelila čašu, a nezadovoljni su svime: niti imaju pristojne ceste, ni redovite vodoopskrbe, ni odvoza smeća, javna je rasvjeta nikakva, zabrinuti su i za autobusnu liniju… Ajme i kuku. Pa je Zvonko Pavić iz sela Srijana najavio osnivanje vlastite općine i pozvao “sve žitelje drevne Poljičke republike na zajednički skup gdje ćemo, onako kako su radili naši stari, za poljičkim stolom, konsenzusom donijeti odluku o raspisivanju referenduma i odvajanju od onih kojima smo posljednja rupa na svirali”.
Nabrušene mještane uvelike se može razumjeti, čak i u galami protiv komunalne naknade, ali ovo s osnivanjem vlastite općine – to nikako. Kad bi “separacija” i uspjela, bila bi to samo još jedna općina bez smisla, na teret sebi i državi. Za rješavanje “otvorenih pitanja” postoje drugi putevi, kojih i u ovom slučaju očigledno ima. Omiški je gradonačelnik, naime, već odgovorio da je komunalna naknada zakonska obveza i da je – to je tako – moraju plaćati sva kućanstva, a novac će se ionako utrošiti tamo gdje je prikupljen. K tome, poteštat Kovačić već se iskazao odbacivanjem birokratskih celofana i razumijevanjem za “građanina običnog”, što obećava barem korektan dijalog. Utoliko i Poljičani imaju izgledan način za rješenje problema: pođite gradonačelniku ili ga, još bolje, pozovite k sebi. I razgovarajte (uz dobar soparnik)!
Svakako, to je posebna i velika tema, no za našu storiju o aktualnoj nakani sedam gornjopoljičkih sela – Trnbusa, Gornjeg Doca, Donjeg Doca, Srijana, Putišića, Rošca i Novih Sela – da odbiju novi općinski namet i “svrgnu vlast u Omišu” bit će dovoljan (kako bi se uspostavila relacija – nekome se može učiniti i isforsirana – prema prošlosti) već i ovaj citat iz zapisa francuskog maršala Marmonta: “Nalaze se mala Poljica u jednoj prekrasnoj visdolini, nemaju nikakovih komunikacija i mogu se vrlo dobro obraniti. Osamljenost ove državice i sredstva koja je priroda pružila stanovnicima napućuju ih da ne trpe tuđeg jarma i izbjegavaju pokornost, i stoga je trebalo da im Mlečani podjeljuju onako velike povlastice. Nikakva se poreza ne plaća u Poljicima, koja sama sebi imenuju zapovjednike i činovnike, ne kupe ni kopnene vojske ni mornara, a u potrebi je svako pod oružjem. Ukinut im ove povlastice s naše strane, dalo bi povoda njihovu nezadovoljstvu…”
A ovi Poljičani iz Nejašmićeva izvještaja bome jesu nezadovoljni. Čime? Nova vlast u Omišu, s nezavisnim gradonačelnikom Ivanom Kovačićem, zatražila je da se od sada – što je bilo, bilo je za vladavine HDZ-a i Škaričića – i u njihovim mjestima plaća komunalna naknada, a njima je to palo kao sol na ranu “i nije im na kraj pameti plaćati nešto usporedivo s time da omiški gradonačelnik plaća pretplatu za tramvaj”. Pogotovo što im je, kažu, ta naknada za ništa samo prelila čašu, a nezadovoljni su svime: niti imaju pristojne ceste, ni redovite vodoopskrbe, ni odvoza smeća, javna je rasvjeta nikakva, zabrinuti su i za autobusnu liniju… Ajme i kuku. Pa je Zvonko Pavić iz sela Srijana najavio osnivanje vlastite općine i pozvao “sve žitelje drevne Poljičke republike na zajednički skup gdje ćemo, onako kako su radili naši stari, za poljičkim stolom, konsenzusom donijeti odluku o raspisivanju referenduma i odvajanju od onih kojima smo posljednja rupa na svirali”.
Nabrušene mještane uvelike se može razumjeti, čak i u galami protiv komunalne naknade, ali ovo s osnivanjem vlastite općine – to nikako. Kad bi “separacija” i uspjela, bila bi to samo još jedna općina bez smisla, na teret sebi i državi. Za rješavanje “otvorenih pitanja” postoje drugi putevi, kojih i u ovom slučaju očigledno ima. Omiški je gradonačelnik, naime, već odgovorio da je komunalna naknada zakonska obveza i da je – to je tako – moraju plaćati sva kućanstva, a novac će se ionako utrošiti tamo gdje je prikupljen. K tome, poteštat Kovačić već se iskazao odbacivanjem birokratskih celofana i razumijevanjem za “građanina običnog”, što obećava barem korektan dijalog. Utoliko i Poljičani imaju izgledan način za rješenje problema: pođite gradonačelniku ili ga, još bolje, pozovite k sebi. I razgovarajte (uz dobar soparnik)!