Prije nego se udubi u tekst, čitatelj bi mogao pomisliti da je Dalmacija nekim manje-više jednokratnim dobro osmišljenim potezima spasila svoju sezonu, ali ne – navedene brojke i slova ubrzo mu objasne da se radi o dalmatinskom “spašavanju turističke sezone” na nacionalnoj razini, dakle u cijeloj Hrvatskoj.
Obrazloženo je da u Splitsko-dalmatinskoj županiji, otkad se pomno bilježe, prate i analiziraju tzv. turističke brojke, nikad nije bilo toliko gostiju kao minulog kolovoza, čime se ona po učinku izjednačila s kvarnerskom regijom i stala tik do (uvijek) vodeće Istre, što će, vjeruje se, uvelike pomoći da naša zemlja ove godine od turizma inkasira sedam milijardi eura.
Nema se što reći, dobro je da je tako, neka nama turista i turisteura, Bog ih blagoslovio, ali nema se što prigovoriti ni dežurnom “grintalu” s druge stranice “Slobodne”, Ivici Ivaniševiću, koji se već u idućem broju zapitao: “A hoće li sezona spasiti Dalmaciju?”
Uistinu dobro pitanje koje otvara čitav niz drugih, a prije svega ova dva: može li regija Dalmacija živjeti samo od turizma, te mogu li se u njoj uspješno “primiti” nove investicijske biljke kad im se uvelike – uključujući, dakako, one u turizmu, ali i sve druge − opasne herbicide ulijeva izravno u korijenje?
Da stvar ne bi ostala na terenu retoričkih pitanja, kojima odgovori ni ne trebaju, evo najprije jedne poučne – ili možda treba odabrati neki primjereniji pridjev, pa kazati tragikomične – storije iz Maslinice na otoku Šolti.
Poduzetnik iz Njemačke, bogataš Hartmut Lademacher, uložio je više od deset milijuna eura u kupnju tamošnjeg dvorca Martinis Marchi i okolnog pripadajućeg zemljišta, da bi ubrzo preuredio dvorac u respektabilan hotel koji odlično posluje, uredio je marinu i s trideset već zaposlenih spremio se na kupljenom zemljištu (10 tisuća metara četvornih) uspostaviti botanički vrt s ugostiteljskim punktom, što bi značilo plaću za još deset Šoltana.
Tako bi i bilo da se odjednom u bajku nisu umiješali birokratski duhovi, umovi, ili kako ih već zvati, pa ustvrdili da od daljnjeg posla nema ništa jer je herr Lademacher, tobože, od Općine Šolta kupio, a ona njemu prodala nešto što nije bilo njezino – zemljište oko dvorca (kupljenog od Fonda za privatizaciju) koje je oduvijek pripadalo tom objektu.
Javile su se, naime, Hrvatske šume, odnosno država, s tvrdnjom da je taj teren bio upisan kao šuma na koju se država automatski knjiži kao vlasnik, a “šumari” ga dobivaju na upravljanje. Zanijekan je ostvareni kupoprodajni ugovor i stvar je, s općom gužvom u kaznenom prostoru – država osporava kupoprodaju, investitor tuži državu koju, pak, tuži i Općina Šolta – završila na Trgovačkom sudu, gdje investitor čeka ishod žalbenog postupka jer je u prvoj rundi izgubio parnicu.
A nekretnine nije kupovao od raznih mešetara i špekulanata, nego od institucija hrvatske države, uredno platio račune, platio sve poreze i… sad ti pjevaj borbene. Od one “plati pa se rugaj” ostalo je – uglavnom − “plati pa se s tobom rugaju”...
Ovaj slučaj administrativnog zapletaja crijeva nije usamljen ni na Šolti – i ulagači čak 170 milijuna eura u potencijalni vrhunski hotel, ribarsko naselje, vile, bungalove i marinu u tamošnjoj uvali Livka, Dolphin Capital Investmens iz Engleske, našli su se u sličnoj gabuli nakon što su na javnom natječaju od privatnih vlasnika i Općine Šolta kupili 633.000 kvadrata zemljišta i platili 11 milijuna eura: i tu se na dio parcele uknjižila država, a Općina Šolta opet je prodavala ono što nije njezino, ili barem tako zasad ispada jer je slučaj na sudu, a zbunjeni investitori na čekanju.
Ne ulazeći u to je li ovdje bilo (i čijeg) muljanja, sasvim je umjesno zapitati se kakve su realne šanse da 15 dalmatinskih projekata vrijednih 2,4 milijarde eura – toliko ih je, naime, predstavljeno u internetskom Katalogu projekata HGK – pronađu ulagače spremne na (pre)velik rizik i zanemarivanje upozorenja što se nadaju (i) iz ovdje spomenutih primjera.
Čemu se – kad je riječ o novcu koji treba privući – mogu nadati kreatori projekata kao što su zgrada i helidrom GSS-a u Splitu, turistička naselja i marina u Omišu, znanstveno-tehnološki park Vučevica, radna zona Kukuzovac, plinska elektrana Obrovac, zdravstveni i wellness centar Nin, mrijestilište ribe u Rogotinu, iNavis inovacijski centar u Šibeniku...? Malo čemu, osim ako se – iznenada i nekim čudom – ne dozovemo pameti.
