Dalmacija Split županija

DE FACTO DE JURE Jurica Pavičić: Obala nestaje pod udarima pikamera

Otkad pišem ovu kolumnu za “Slobodnu”, u mom se životu dogodila promjena koju nisam očekivao. Iz tjedna u tjedan zovu me i pišu mi ljudi s Hvara, Čiova, iz Trogira, iz različitih dijelova Dalmacije, i mole me da u novinama napišem nešto o tome kako su devastirali, ili namjeravaju devastirati, njihovu valu, selo ili mandrač.

U posljednjih godinu dana postao sam protiv svoje volje nešto poput “SOS telefona” za sve ljude koje je sustav izdao ili iznevjerio, koji ne vjeruju više politici, inspektorima i sudu, pa stoga iz tjedna u tjedan meni šalju duge mailove pune PDF-ova, skeniranih preslika i faksimila dokumenata, vjerujući da sam ja posljednja instancija koja može spriječiti da im unakaze zavičaj.


Atak na mandrač

Prije nekoliko dana tako me na cesti u Splitu zaustavio jedan postariji gospodin. Predstavio se imenom, rekao da je bivši škverski radnik i da je podrijetlom iz Rogoznice gdje i sada živi. Spremno je iz džepa izvadio bunt slika i kazao mi što njega muči.

On živi u rogozničkom predjelu Račice, na vanjskoj strani otočića gdje je do šezdesetih godina bilo svega pet-šest težačkih kuća od kamena. Ispred kuća nalazio se starinski mandrač, utisnut u dno vale, u kojem su lokalne obitelji držale barke.

A onda se, poput čitave srednjodalmatinske obale, i taj dio izgradio, prvo malo, vikendicama, a potom sve više, apartmanskim zdanjima od po nekoliko desetaka pčelinjih saća.

U jednom trenutku, plaža je postala tijesna. A onda se netko od iznajmljivača, nezadovoljan kako mu ide posao, dosjetio kako je proširiti. Nepoznat netko, uz pasivnu toleranciju kapetanije i vlasti, dovezao je desetke kamiona šute i šljunka i zatrpao mihanovićevski mandrač da dobije zaravnanu plažu.

“Maritimna orijentacija” žrtvovana je u Račicama na odar suncobrana i luftića. Ništa nova, reći ćete. Priča koju mi je ispričao stariji gospodin iz Rogoznice nije ništa drukčija od priče koju imamo prilike gledati od Salduna do Kašjuna, od Arbanije do Žnjana i Krila, gdje su žuljne ruke naših cimerfrajaša desetke i desetke kilometara prirodne dalmatinske obale zatrpale šutom, prekrile šljunkom, razbile cepinima i uresile lažnim poluotocima od iskopina tunela, a sve zato da bi na obali bilo mjesta za još tri suncobrana za Zdeneka, Frantu i Hansa.

To je ta “razvojna politika” našeg malog mista, razvojna politika koja se sastoji u tome da se svaka tri nova reda apartmana moraju zrcalno preslikati u novoj feti otetog i zatrpanog mora, u armaturama koje vire iz šljunka, u vodi mutnoj od iskopane ilovače, uništenom podmorju i ribljim staništima.

Postoje, međutim, neki koji bi ovu filozofiju razvoja digli na viši level i pretvorili u državnu politiku. Jedan od takvih je i 56-godišnji Eduard Maržić, vlasnik paškog kampa Šimuni i predsjednik nečeg što se zove Hrvatska udruga kampova.

Spomenuti Maržić ovih se dana preko više portala i dnevnih novina javio sa senzacionalnom idejom.

“Mi dovedemo u grad deset tisuća gostiju, a na plaži bude mjesta samo za tisuću ili dvije. Što se onda dogodi? Turisti dođu i odu jer se nemaju gdje kupati, uokolo su sve samo ružne grote”, pojadao se rečeni Maržić. Stoga on predlaže da se 250 kilometara jadranske obale razbije u mrvice pikamerima i maljevima, poravna i naspe umjetnim pijeskom.

“Onda ne bi trebali više ići u Dominikanu”, veli Maržić, koji je prošlog tjedna novinarskoj ekipi i u praksi pokazao kako njegov naum izgleda. Odveo ih je u svoje Šimune i pokazao im 80 tisuća četvornih metara “gdje su prije bile samo grote” i “gdje ste prije mogli samo porezati noge” pretvorenih u pješčanu plažu.

Zaboravite Mišu i Grdovića, zaboravite Gene Kamene, Nek Mi Kušin Bude Stina i Tisuće Kćeri Gromača i Stina. “Rasti zemljo, pukni stino” nije više stih davne pjesme Duška Šarca, sad je to opis nacionalnog prostornog programa: “rasti pržino, pukni stino” pjevat će tisuće apartmanskih neimara od Kleka do Savudrije i sebi pripijevati refren “Dominikano u mom oku”.

Kušin stina

U cijeloj ovoj priči nije više glavni problem ni sam devastator Eduard Maržić, pa čak ni novinari koji sličnim ekocidnim maloumnicima daju nekritički, afirmativni prostor. Problemi su puno veći, i vidim ih barem dva jako krupna.

Prvi od njih je kulturološki. Naime, ljudi koji su došli ljetovati u Hrvatsku, a ne recimo u Dominikanu ili u Rimini, došli su zato jer im se sviđa kakva jest.

Došli su ovdje zato što im je bilo draže ležati na “kušinu stini” nego u petom redu suncobrana u Antibesu ili Riminiju, gdje su im u šezdesetima ljetovali roditelji i gdje su tamošnji maržići odavno “popravili” prirodu.

Pretvorimo li i mi obalu u Rimini, ne postoji više ni jedan razlog zašto se oni ne bi tamo i vratili. Nadalje, ako je Maržić toliko nezadovoljan Jadranom i njegovom nepodesnom “infrastrukturom”, zašto onda slavnije i starije ne imitirati u svemu? Ako možemo rascipati grote da bismo napravili lažnu Copacabanu, zašto onda takvu operaciju falsificiranja ne bismo s prirode prenijeli i na kulturu?

Zašto ne bismo razrušili te stare dalmatinske jezgre – majušne, skromne i bez izuzetnih umjetnina, pa umjesto njih napravili fejk firentinske katedrale, fejk grčke hramove i fejk egipatske piramide koje bi ispred fejk pješčane plaže savršeno uprizoravale “Mediteran kakav je drugdje bio”, sredozemni Las Vegas. Kažu da je rečeni Maržić u prethodnom poduzetničkom životu pekao hamburgere.

Ostalo mu je nešto od toga: Pag i Jadran on definitivno misli pretvoriti u hambi-destinaciju: pustite blitvu i ulje, veli, postanite prostorni McDonald’s. No, još gori od kulturološkog aspekta “maržićevstva” jest onaj ekološki.

Naime, Maržić i svi mali “maržići” od Čiova do Rogoznice vjeruju da će uvijek postojati još jedna vala koju se može zauzeti, još jedna padina koju se može izgraditi, da će se uvijek naći neki novi mandrač ili kamena vala koju ćete nasuti iz kamiona da biste zadovoljili svoje cimer fraj ambicijune.

Sam Maržić u intervjuu jednom listu žali se kako mi “varamo turiste” jer smo sagradili previše ležajeva za kapacitet plaže, a istodobno novinaru najavljuje svoj životni projekt, umjetni grad na prostoru Dinjiške za 3500 stranih vlasnika.

Hoće li se i kad njega izgradi požaliti kako je za turiste plaža pretijesna, i kako bi trebalo još nekoliko desetaka kilometara škrapa razmrviti i pretvoriti u Lido di Jesolo?

I što će biti kad nakon njega stignu novi i novi maržići, jedni za drugima, sve dok i posljednju “nevrijednu” grotu ne pretvorimo u Jesolo?

Znate što će tada biti? Bit će ovo: maržići će pokupiti zaradu i otići, a nama će ostati naš zavičaj, satran pikamerima, potrošen i odbačen poput pohabane demodirane cipele. To što će tada biti, u struci ima svoje ime: zove se neodrživi razvoj.

JURICA PAVIČIĆ

Naslovnica Split županija
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last