Poljički sabor: Nek’ naš soparnik onima u Briselu pamet prosvitli

Na Poljičkome saboru prošle subote bio je jedini kandidat svih dvadeset poljičkih katuna, pa je izglasan na ruke, dok su dva mala kneza po starome propisu i Štatutu birani stinčicama koje je šezdesetak katunskih poklisara ubacivalo u kumparan pred svakim od četiri kandidata. Tešta a tešta.

Prisega pod barjakom

Mali su knezovi Ante Markičević iz Tugara u čijemu se kumparanu naslagao 31 kamenčić i Luka Marić Banje iz Podstrane, koji je imao 23 oblutka, jednako kao i Tomislav Aljinović iz Žrnovnice, koji mu je prepustio časnu službu bez pripetavanja. Osim kneževa biran je i ostatak Poljičkog stola; novi časni sud, nadzorni odbor i predstavnici katuna. Nažalost, zanimljiv izbor nije održan preme drevnoj tradiciji Pod Gracom nakon jutarnje mise u Svetome Juri, pred sabranim pukom cijelih Poljica, u svečanim nošnjama i veselju (ili pred župnom crkvom svetoga Ciprijana, na Trgu popa glagoljaša), nego u Domu kulture u Gatima.

Ali obred i prisege su pod Jurjevim barjakom i pred drvenom škrinjicom u kojoj se čuvaju štambilji i dokumenti Društva Poljičana “Sveti Jure – Priko”, koja se brine da tisuću godina stara baština mosorske i morske pučke republike još diše. Ni kiša nije uznemirila Poljičane, dapače: “Dobra je za kumpire, dobra je za sve!”

- Ljudi, mogu li odmah položiti prisegu, mora bi se vratit na vinčanje, kum sam, a pir je u Zadru – bila je molba maloga kneza Markičevića, koji nikako nije htio propustiti godišnje poljičko saborovanje, pa sad mu i pobjegla dva, tri prva jela na piru. Prisegli su i ostali, a Rodić je u nastupnoj besjedi kazao: - “Društvo Poljičana” ponajprije se brine za baštinu i kulturu Poljica; cilj nam je kulturu unaprijediti, a baštinu sačuvati od propadanja i zaborava.

Marija Prelas sa sinijom

Obnova kule

Poljičko jelo soparnik nedavno je dobilo Zlatnu plaketu na “Suncokretu”, festivalu ruralne hrane, a nadamo se i konačnoj zaštiti pod okriljem UNESCO-a kao nacionalne baštine. Recept ide u Bruxelles na komisiju. Obnavljamo kulu Bilić u Donjemu Docu iz XIX. stoljeća, te crkvicu svetoga Andrije iz XII. stoljeća na Obliku poviše Jesenica. U njoj je Poljički stol 1676. godine odlučio ukinuti kmetstvo u republici Poljičana, i zaključio da se “niko ne smi bogatit na račun drugoga”. Sinov izbor za maloga kneza pratio je najstariji sabornik Marin Markičević, otac kuma Ante, koji je već bio na putu za Zadar.

- Osandeset osan je meni, drago mi je za njega da je mali knez, i lipo je kamenčića skupija. A naš je - ko će ga znat koji unatrag - dida Grgo Markičević bija knez od 1652. do 1658. godine. Ne možemo mi to zaboravit, je l’ da bi bila šteta?! Još čuvamo Grginu sablju, možete je doć vidit kad god oćete, kad ste priko Tugara koji put – ljubazan je šjor Marin. Ugostili su predstavnike Kliških uskoka i Sinjskih alkara, s kojima su Poljičani dilili megdane protiv Turaka, pa se do danas prijateljski gledaju.

Pučki pivači

- Drago mi je da se trudite predstavit svitu vašu baštinu, i nadan se da će poljički soparnik onima u Briselu prosvitlit pamet – nazvao im je Boško Ramljak iz Viteškog alkarskog društva. U Domu su zapjevale klape “Dubrava” i “Lišnjak” iz Srinjina, te pučki pivači iz Srijana u najboljim izvornim poljičkim nošnjama, s ojkalicama i rerom, koje na Mosoru zvuče ovako: Poletila vila prema moru, to je bilo baš u ranu zoru. Pa pozdravlja svoje Poljičane, i želi im svima sritne dane. Ponosita govori i leti – pomoga vas Bog i Jure sveti