Dalmacija Šibenik

zimmer frei

Oj, Zagoro, lijepa li si: nekada je to graničilo s ludošću, no danas tu, 'Bogu iza nogu',  događa se pravi, pravcati turizam; 'Iza svakog kamenčića niknuo je bazenčić!'

zimmer frei
Svi ode rade u kamenu, pa tako i ja s ovim pločama. Nije to gradnja, ka šta se rade bunje, ali svejedno je kamen. Vidite, ova će se kućica i bazen iznajmljivati turistima – objašnjava Mile Sarić iz Nečvena

Da je netko prije samo nekoliko desetljeća rekao da će se Promina, općina u srcu kršne Zagore okrenuti turizmu kao jednoj od ključnih razvojnih odrednica, vjerojatno bi "zaradio" kakav posprdni nadimak, a nije isključeno da bi mu se zalijepila i prikladna zdravstvena dijagnoza.

No, danas se više nitko ne čudi kada među seoske putove u tom kraju zađe specijalizirani tegljač natovaren betonskim bazenom rađenim po mjeri. Da ne govorimo o web stranicama seoskih gospodarstava, koje na četiri svjetska jezika "vabe" goste nudeći im obiteljski odmor daleko od prenapučenih hotela, u djevičanskoj prirodi, među smrikom, dračom i kržljavim bristićima, "bogu iza nogu".


Dvije turističke zone


Uostalom, i sama općina Promina sa svoje internetske stranice upućuje potencijalne ulagače da su im na raspolaganju natječaji kojima mogu ostvariti niz pogodnosti, pa i povući nemala bespovratna sredstva. Najnoviji, vezan uz pokretanje nepoljoprivrednih djelatnosti u ruralnim područjima, primjerice, raspisala je Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju.

"Težak" je skoro 188 milijuna kuna. Dobrodošli su, uz druge i prijavitelji koji žele ulagati u sektor turizma u ruralnom području. Čak i one kojima turizam nije "ni u peti", intrigira potpora od respektabilnih 375.575 kuna "po glavi". "Begenaje" to i Tihomir Budanko, prominski načelnik. Dapače, kao "iz rukava" sipa podatke u prilog turističkih planova svoje općine čije su se službe uhvatile izmjena i dopunama prostornog plana, trećih po redu, kojima će osigurati po 10 hektara zemljišta za dvije turističke zone.

– Jedna bi se nalazila iznad Puljana i obuhvatila bi potez prema Selinama, a druga ponad Suknovaca prema Križevim njivama. Pod turističkim planovima podrazumijevamo i tematsku cestu od Oklaja do Nečvena, dugu 5,1 kilometar, koja je većim dijelom završena. Preostala je zadnja dionica do Nečvena, koju namjeravamo urediti ove godine – najavljuje načelnik te napominje kako je u planu i obnova i sanacija niza cesta koje će se nadovezivati na nju.


Odobreni milijuni


– U priči o turističkim ambicijama nemoguće je ne spomenuti suradnju općine s Javnom ustanovom Nacionalni park "Krka" na projektu povezivanja srednjovjekovnih utvrda Bogočin i Nečven s Puljanima. Snimljena je i hodnica koja bi, po katastarskom planu, trebala obuhvatiti dionicu od zaseoka Bagići do Bogočina i dalje do Križnica. Projekt je preuzeo NP "Krka", a planira se izrada projektne dokumentacije u tekućoj godini. Nastavit će se i gradnja ceste Čitluk – Bogatići koja povezuje gornji i donji tok rijeke Krke, te napose Roški slap s centrom u Puljanima. Za taj projekt odobreno je 7,3 milijuna kuna.

Svi su izgledi, dodaje Budanko, da će Općini u vlasništvo pripasti i nekadašnje, odavno napuštene škole u Mratovu, Lukaru..., a i njih bi se dalo iskoristiti u turističke svrhe. No, što o turizmu u svom kraju kažu Prominjani i koliko ih je spremno zamrla (pra)djedovska ognjišta oživjeti u skladu s trendovima 21. stoljeća? Odgovor na to pitanje ne traži se mobitelom. Zato smo za odredište uzeli dva sela – Nečven i obližnje Puljane, jedno u sastavu, a drugo tik do NP "Krka".

Prva živa duša u Nečvenu na koju smo naletjeli bio je Mile Sarić. Zatekosmo ga s mistrijom u ruci i kantom svježe pripremljene betonske smjese. Pogodio je s vlasnikom kuće uređenje vanjske površine bazena prekrivenog prepoznatljivom tirkiznoplavom ceradom.

– Ovo di ste došli je zaseok Perice, tamo su Sičići, iza Bibići... Svi ode rade u kamenu, pa tako i ja s ovim pločama. Nije to gradnja, ka šta se rade bunje, ali svejedno je kamen. Vidite, ova će se kućica i bazen iznajmljivati turistima. Tija je vlasnik da posa bude gotov do drugog miseca, ali malo se oteglo. A ima takvih još... O'de vam ja poznam sve, dakuću kad sam se tu rodija. Tili bi se ljudi vratit i od nečega živit. To ne bi bilo loše... – konstatirao je Mile i komad pločastog kamena vješto zalijepio na zid.


Knin zagađuje Krku


Ne bi bilo loše ni da je Nacionalni park malo fleksibilniji kada se radi o uređenju popratnih stambenih objekata. Ocijenila je to zagrebačka Prominjanka Nevenka Perica koja se taman, s naramkom grabovine, zaputila u vatrenu kuću zadimit meso i kobasice. Nema, kaže, bure a muha je vrag. Tamo gdje se uvuče, sa suhim se mesom možete pozdraviti.

– Nečven je jedino selo u općini Promina u Nacionalnom parku i reklo bi se da uživamo neke pogodnosti, a ne daju nam mrdnit. Općina Oklaj je dobila poprilično novca da sredi putove i stvarno se asfaltira i do kuća i do štala. A, gle kod nas... ništa od asfalta. I to bi se prežalilo, ali kad se ne dopušta ni minimalno, to nije fer. Potiče se gradnja bazena, ali kako ćemo radit bazen ako nema druge infrastrukture. Ne tražimo puno. Evo tu je bio svinjac, samo bi ga pokrili i uredili u kamenu jednu garažicu. Vele, nije u građevinskoj zoni i ne može se... Traže da septičke jame trebaju biti kao gusterne, da se ne zagadi i to je u redu, ali ako mene pitate reći ću otvoreno – Knin je najveća septička jama i najprije se treba riješit da se Krka ne zagađuje s njihove strane.

Ja sam se tu rodila, mi smo se kupali na Krki i pili vode. A sad na tim mistima ima i mulja i trave. Zašto se o tome ne povede računa? Ima i zaboravljenih putova kojima su naši stari išli na Krku. Sve bi se to dalo iskoristiti i za turizam. Ne trebaju nama ni kuće, ni vile... Živjeli bi u skladu s prirodom, kao što smo oduvijek, ali ono osnovno bi morali imati. Ovako, za svaku sitnicu se traži milijun dozvola. Previše je to – ocijenila je Nevenka. Suprug i ona su u mirovini i zadnjih pet dana su se, reče nam, "zdravo umorili" u vinogradu i masliniku. Više su u Nečvenu nego u Zagrebu, pa bi se možda i sami okušali u turizmu, ali teško je, smatra, pomiriti zabrane i papirologiju s turističkim planovima.


Šta ću u Zagrebu?


– Svi bi to iskoristili i bavili se turizmom, samo nam trebaju popratni sadržaji jer, gledajte, ako iznajmiš sobicu, nemaš di pospremit alat. Imamo maslinike, vinograde, a kod bratića držimo traktor. Drugačije se ne može. Mala su ovo imanja. U stara vremena u ove četiri kuće živjelo je 74 duše. Sve se to raselilo trbuhom za kruhom. Nije se moglo od zemlje živiti. A danas bi se dalo od turizma. Htjeli bi ponešto obnoviti. Fali nam garažica i parking ako ćeš se baviti nečim. Ne možeš živiti u Zagrebu, a baviti se u Promini turizmom – zaključila je Prominjanka sa zagrebačkom adresom i požurila provjeriti ručak.

Naš sljedeći sugovornik, Josip Bračić iz Puljana, međutim, vremena je imao napretek. Istina, zaputio se u vinograd kad smo ga presreli nadomak sela, ali je sa zadovoljstvom poljoprivredne planove za to prijepodne odgodio u našu korist. Dapače, ponudio se da nas malo provede kroz Bračiće i pokaže što se sve uredilo u selu za potrebe turizma. Putem smo doznali kako i Josip, zapravo, 20 posto živi u Zagrebu, a 80 posto u Promini.

– A čime se bavim? Malo oko vinograda, malo oko vrta, malo oko ovoga-onoga, uvijek ima nekog posla. A šta ću u Zagrebu? Odeš u Tkalčićevu s društvom i zaglaviš. A, šta imaš od toga? Ima puno naših u Zagrebu i to mlađih ljudi koji su otišli u penziju. Kažu – vratiće se, a vraga su se vratili... Na primjer, ovaj iz ove kuće je oša u Zagreb, ovaj u Zadar...

Na pitanje može li se u Promini živjeti od turizma, bio je kategoričan, ali je i osnovnu temu proširio u svim pravcima.
– Može! Zašto ne bi moglo?! Evo, na primjer, imaš ode jedan bazen isprid one kuće, i ona tamo ima bazen. U Nečvenu ga ima jedan Sičić, Bibić je drugi, ovaj mali treći... šta ja znam. Ima puno ljudi koji se okreću turizmu. Ja baš velim ovom našem Tihomiru Budanku – daj nešto napravite da se do Brljana i Opakog jezera probije put i malo sredi za turiste. Gledam, došla ovo lito tri autobusa i oni jadni turisti bi u zahod, a nigdi ničega... sakrivaju se iza vrba. Nije ugodno. A priroda ne može biti lipša. Obnovili su ljudi i starinu. Vidiš li onu kućicu pokrivenu kamenim pločama, to je od našeg najjačeg medara Ivice Bračića... Ovaj kraj je poznat i po Ivanu Aralici. Ode se rodija, ode mu je živila i mater i umrla u dubokoj starosti. Aralice su vam u ovom pravcu – pokazivao mi je Josip prstom unaokolo, krčeći put do prelijepe kućice s bazenom.


Ne manjka gostiju


– Ja vam mogu reći da je čovik odlično i pametno uredija staru kamenu kućicu. Instalacije sam mu ja radija. Imaju gori jednu sobu, doli dnevni boravak, dobija četiri zvjezdice i ka bog. Non-stop je puno.
Prošli smo kroz selo i prema drugoj kamenoj kući, također s četiri zvjezdice, na adresi Bračići 16. U malom masliniku smjestio se bazen, uređena je i gusterna. Vidi se da se pomno održava.
– Ova je bila nešto manje popunjena, ali isto nije manjkalo gostiju – otvorio je naš vodič ulazna vrata imanja i uveo nas u dvorište, istaknuvši da mu nitko neće zamjeriti što nas je proveo.

Rado nam je pokazao i novoobnovljene kuće u zaseoku, sve identificirajući vlasnike imenom (kao da ih i mi poznajemu "u glavu").
– Vidiš, načelnik nam je proveja i asfalt. To je ka bog. Ovu kuću jako dobro Ante održava. A bila je ruševina. Ode je jednu ruševnu kuću kupila jedna ženska i obnovila, vidiš kako je lipa. A ova druga je isto prekrasna... Jedan iz Osijeka bi ovu kupija, al se vlasnici ne mogu među sobom dogovorit. Ovo je kuća pokojnoga Kreše... Divota jedna. A da znate kako je tek unutra.

Kad je iscrpio "zalihu" novoobnovljenih kuća u Bračićima, Josip nam je pokazao i svoju novoobnovljenu vatrenu kuću i pristojan broj pršuta obješenih o grede. Neće ih, doduše, servirati turistima jer takvih ambicija nema, ali će poslužiti za obiteljske fešte i blagdane. Ako koji turist zaluta na njegov prag, ponudit će ga – reče, jer Prominci nikad nisu bili loši domaćini. A i uvijek su, kazuje, pazili svoje goste, pa bili oni znani ili neznani.

– Ovo ti je lito bija živi cirkus ode. Došli neki Česi s dva-tri auta, parkirali ih i nestali. Stoje tako auti, a nigdi žive duše. Pomislili ljudi da im se nije šta desilo, da se nisu utopili. Bila i policija. Kad šta? Uzeli oni šatore i postavili ih kod Talijanove pećine... Uživali Česi uz Krku ka nikad u životu. I sad neki kažu, boje se zmija... Ma, đavla se oni boje kad je besplatno – odmahnuo je rukom naš pratitelj i srdačno nas pozdravio.

 

 

Naslovnica Šibenik