Dalmacija Šibenik

STRUJA ŽIVOTA

Kako je, 74 godine nakon smrti Tesle, struja došla na vrh Svilaje: Snig bi nas zna zamest po četri miseca, ajde zamisli to bez žarulje i televizije

STRUJA ŽIVOTA

Bio je to mali, sasvim običan i ni po čemu izuzetan dan za ostatak Šibensko-kninske županije, no mještani zaseoka Pasci na vrhu Svilaje zadugo će ga pamtiti. Stigla im je struja, priključili su se i oni iz srednjeg vijeka na Teslino doba - sedamdeset i četiri godine od smrti genijalnog hrvatskog znanstvenika - pa sad tri familije Buzova i jedna familija Perkovića s nekih dvadesetak duša može, kada ih snijeg zamete, u planini upaliti barem sijalicu da ralicama Hrvatske vojske koje se do njih probijaju - kao što je to bilo 2012. godine - barem osvijetle put. I ta struja koju su Buzovi dobili, iz fotonaponske je elektrane od tri kilovata i pripadajućih agregata kad sunce zakaže, ali njima zlata vrijedi kao da je iz Peruče koja je s druge strane brda.
– Ne mogu vam opisati što ovo za nas znači. Kao da nas je sunce ogrijalo! – kazao nam je naš domaćin Ante Buzov, do čije su nas kuće morali kroz snijegom zametene ceste prevesti terenci drniških vatrogasaca.

Nas novinare, ali i političare - Gorana Pauka, župana šibensko-kninskog, Josipa Sučića, načelnika općine Ružić, sa suradnicima te Nikolu Blažekovića, voditelja projekta obnovljivih izvora energije u Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

– Kad pročitate da su županija, zajedno s Fondom i UNPD-om zajednički proveli projekt elektrifikacije ruralnih krajeva županije, onda to zvuči kao neka fraza. No, kad dođete i vidite što to stvarno znači ljudima na terenu, za kvalitetu njihova života, za njihove obitelji i to čime se bave... tek onda steknete pravu sliku – kazao je župan Pauk.

Ukupni troškovi projekta - u koje spadaju i još tri kućanstva u općini Kistanje, te jedno u šibenskom Zatonu – iznose oko 545 tisuća kuna, od čega je najveći dio pokrio Fond, nekih 385 tisuća kuna.

U Pascima žive tri brata Buzova - Ante, Paško i Jure, na svojoj starini, a otprije nekoliko godina pridružio im se i Antin sin Branko, koji se kao i otac - umirovljeni pripadnik 4. gardijske brigade - iz Kaštela vratio na didovinu kako bi se bavio stočarstvom. U tome mu pomaže i 20-godišnja cura Anđela, a da posla ima "i vragu" najbolje govore brojevi - imaju 130 ovaca, oko šezdeset - sedamdeset krava, brojne su i s teladima pa je zato teško i znati broj. Blagu, veli nam Branko, valja svaki dan barem pedeset, šezdeset bala sijena dati, posebno sada kada je snijeg, pa ne mogu do paše, kako bi moglo opstati. U Pascima nemaju ni vode, pa i po nju moraju autom i cisternama, jer kravi, vele nam domaćini, ne možeš reći - nema vode, smrzlo je.

– Pa onda lagano traktorom do izvora, i gledaj da te ne odnese, kao što je mene prije neki dan odnijelo s ceste, ali srećom bez posljedica – govori nam mlađahni Branko koji je, kao i svi Buzovi, naviknuo na surove uvjete života na Svilaji.

I stric mu Jure - također vojni umirovljenik, ranjen u Domovinskom ratu - ima pedesetak koza o kojima vodi brigu.

– Koliko je Buzova bilo u gardi? Pa samo u 4. gardijskoj nas je bilo petnaest, a devedeset i prve smo imali i svoju satniju. Kada smo se postrojili u njoj su izbrojali nas osamdeset i šest istog prezimena – rekoše nam braća.

– Buzovi su bili poznati i po tome šta su držali do riči. Izreka je bila - Je li ti Buzov reka? Onda si zna da je to ki amen u očenašu – pripovijeda nam Ante, dok gleda u štednu žarulju u svojoj kužini.

Kako mu je bilo bez struje?

– A šta ćeš pričat, lako za mene i za gospođu, nama je pedeset i peta i jednom i drugom, mi smo ode svoji na svoje, bez svitala i s njima. Pa ja san cili rat bez svitala vozija, kamion po mraku, da ga ne vidi protivničko topništvo. Da mi je ko to prije reka da se to može, reka bi mu da nije normalan, a poslin mi je to bilo vozit normalno, ki sa svitlima. Navikne se čeljade na sve. Nego, liti vi meni morate doći, pa vidit koja je ode milina na tisuću metara nadmorske visine. Okrenit ćemo kojeg janjca, nema u mene galofaka, to je sve moja, zdrava, domaća spiza. Nema ode brajo, ni komaraca, a moraš se pokrivat po noći i usrid lita – veli nam Ante, odgovarajući kao iz topa na pitanje kolegice s Radio Drniša Matilde Jelčić Stojaković: "Može li se živit od ovoga?"

– Može, i to dobro. Samo triba radit i ne bojat se rada. Meni, rećemo, ništa oko blaga nije teško, ljudi znaju za nas, dođu na kuću, kupe janje ili tele. Ovaj van je kraj bio poznat i po kumpiru, bija je bolji nego lički, i crveni i bili. Bila je jedna bila sorta s koron hrapavom ka rastovina, ta je bila posebno dobra, bili smo poznati po njoj, ali nema je više, izgubilo joj se sime – govori nam Ante Buzov, kojeg su u pozitivnom smislu iznenadili njegovi nasljednici, sin Branko i nevista Anđela.

– Iznenadili su me kad su oni napustili Kaštela, di imamo kuću, i došli živit ode s nama u Buzove, odnosno u Pasce. Posebno me oduševila mala, što njoj ima dvadeset, dvadeset i jednu godinu, a radi sve što i mi, ništa joj nije teško. I ničeg se ne boji. Stoji prid njon bik od šesto kila, mrga rogovima za koridu, a ona mu se popne na leđa ki da je konjić – pun je hvale svekar za svoju još nevjenčanu nevistu, od kojih, kao i svaki dida, uskoro očekuje još jednu generaciju Buzova. Posebno sad kad su dobili struju.

Najgore je bilo uvečer. Koliko puta sam u Kaštelima znao reći da nema na televiziji ništa, ode san bio željan i tog dosadnog programa. Znali bi ja i Anđela uvečer otići dole u misto do škole, ali kad zamete snig, onda ne možeš nigdi. Eto, 2012. godine smo bili zameteni četiri mjeseca, a i ove godine petnaest dana nitko nije mogao k nama, ni mi drugima. Evo, prije neki dan, kada je došao čovjek iz Imotskog kaparati bika, išli smo u misto, u kafić popiti piće, ali ga nisam popio do kraja jer se digla takva nevera... da san ostao još po ure, ne bi se mogao vratiti kući, proći ovih tri kilometra uzbrdo do vrha brda.
Zanimljivo je i kako je zaselak dobio ime.

– Najvjerojatnije po dobroj paši, koje je ode uvik bilo, pa su i oni koji žive na paši i od paše postali – Pasci. Buzovi su oduvijek bili poznati kao stočari, pa danas i mi živimo od stoke kao i naši stari – rekoše nam naši domaćini, kojima je sa strujom stigao i kuhinjski frižider, kao "dodatna oprema"...

Nema sumnje da je stigao u pravu kuću, jer pored toliko blaga, stoke sitnog i krupnog zuba, teško je vjerovati da će ikada biti prazan.


Obasjat će svitlo Vukše i Vojvodiće

Na jednaki način kao i Buzovi elektrificirana su i tri domaćinstva - od toga dva samačka - u zaseoku Vukše u Kistanjama.

– I oni su dobili panele, agregat i frižider sa zamrzivačem, negdje oko Božića, i sada kada se vidjelo kako to sve dobro funkcionira, imamo još dva dodatna zahtjeva za elektrifikacijom - jedan u Vukšama i jedan u Vojvodićima. Nažalost, UNDP zatvara ovaj program, no u dogovoru s gospodinom Kircom iz UNDP-a koji je vodio ovaj program, pokušat ćemo nešto zajedno, općina Kistanje i Županija šibensko-kninska, da i te dvije familije dobiju struju. Kad vidite na svoje oči što to ljudima znači, ne smijemo čekati ni sata ni dana – kazao nam je Borislav Šarić, donačelnik općine Kistanje.


Bolji život

Nikola Blažeković iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost je kazao:

– Fond je dosad u suradnji s UNDP-om s 80 posto sufinancirao ovakve projekte ne samo u Šibensko-kninskoj nego i u Karlovačkoj, Ličko-senjskoj te Požeško-slavonskoj županiji čime smo uz 1,1 milijun kuna poticaja omogućili bolji život za ukupno 25 kućanstava – rekao je Blažeković.

 

Naslovnica Šibenik