Dalmacija Šibenik

muka u baljcima

'Mi smo jedino selo u EU-u bez struje i vode! Ako nam sv. Jovan ne pomogne...'

muka u baljcima

Peticija kojom se traži struja i voda

Ako nam sv. Jovan ne pomogne, ne znam tko će. Ako nisu htjeli ljudi, možda nam se sveci smiluju - požališe nam se Baljčani, pristigli sa svih strana svijeta, u svoj sablasni zavičaj, na slavu sv. Jovana, kako bi se družili kod kuće, jer im je izbjeglištva, po kojemu se potucaju godinama, već dosta. Ali, nisu ovdje samo radi slave i druženja. Došli su, njih 250-300, i kako bi kolektivno izrazili prosvjed zbog izostale obnove u ovom selu drniškog zaleđa.

Njih se, kažu, nitko i ne sjeti, o njima nikakvi općinski čelnici, gradonačelnici i župani ne misle, a kamoli ministri, premijeri i predsjednici. Kao da su ničiji. Možda zbog onog svojedobnog Thompsonova izvornog stiha iz “Čavoglava“: Ej vi Baljci, Mirlovići, bando četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji… Prije 17 godina, govore nam mještani, tamo s druge strane Svilaje u zaseocima Baljaka, bilo je 30-ak domaćinstava. I od svih njih,danas ovdje žive samo dvije obitelji. Navodno je od 76 kuća prijavljenih za obnovu prije 17 godina, obnovljeno njih 15.

- Svi bismo mi željeli svojoj kući. A tko to ne želi, zar takvih ima? - veli mi Duško Trzin koji je u rodni kraj stigao iz Šida, kao i većina naroda okupljenog kod crkve, što se tiska između drvenih stolova s domaćom janjetinom i nadglasava buku banjolučkog folk-pjevača Rajka Lalića koji ne štedi glasnica. Ali, dok su se u drugim pravoslavnim selima kuće minulih godina sustavno obnavljale, u Baljcima kao da su ruševine naumili konzervirati.

Riješeni samo papiri

Prije 17 godina njih 76, odlučni vratiti se što prije, podnijeli su zahtjeve za obnovu. Zahtjevi su riješeni pozitivno tek prije godinu i pol dana, ali obnove - nema! Najgore od svega je što u selu nema ni struje, ni vode, ni asfalta - veli Slaviša Jošić, mladić koji je rođen u Njemačkoj gdje su se nakon rata sklonili njegovi roditelji i tamo ostali do danas. A htjeli bi kući. Samo kako? Godinama mole u općini da im makar uvedu struju, jer, da ima struje, mnogi od njih polako bi sami svoje ruševine obnavljali.

- Kad u općini pitate zašto nema struje u Baljcima, onda vam kažu, a kome ćemo struju dovoditi kad u selu niko ne živi. A recite, molim vas, tko će u 21. stoljeću živjeti tamo gdje nema struje? Mi smo jedino selo u EU-u bez vode i struje! Pa što u današnje doba možete bez toga? - revoltirano će umirovljenik Josip Milanković.
Hoće li išta biti od naših zahtjeva?
Niže, pod suncobranom, Udruženje Baljci-Mirlović Polje organiziralo potpisivanje peticije koju su naumili poslati na sve relevantne političke adrese u Hrvatskoj - od načelnika općine Ružić kojoj pripadaju, Josipa Sučića, do premijera i predsjednika države Zorana Milanovića i Ive Josipovića. Stajem uz stol s knjigom potpisa taman kad je “pao“ 76.-i. Nema onoga tko peticiju neće potpisati, a došao je danas u Baljke. I što traže?

Da se riješe svi zahtjevi za obnovu; da se dovede elektromreža; da se očisti komunalni otpad i smeće iz sela; da se osigura vodovodna mreža i priključak; da se zaustavi uništavanje privatne imovine i da se popravi asfaltni put. A peticija ide ravno predsjedniku Josipoviću, premijeru Milanoviću, ministru “obnove i razvitka“, županu šibensko-kninskom Goranu Pauku, gradonačelniku Drniša Josipu Begonji i njihovu općinskom načelniku Sučiću.

Crkva sv. Jovana obnovljena je donacijama mještana, među kojima je posebno značajna ona Dragana Tarlaća, istaknutog košarkaškog reprezentativca i djelatnika Saveza, a koji je danas na čelu ovog malog izbjegličko-povratničkog udruženja Baljci-Mirlović Polje.

- Ono što je bilo srpsko sve je temeljito minirano - priča naš sugovornik Duško Trzin. Njegova prezimenjakinja Nada prije pet godina je uspjela, nekim čudom, obnoviti dio kuće. Umjesto nekadašnjih 290, za obnovu joj priznali 75 kvadrata. Ali, namještaj, na koji po obnovi ima pravo, nikako ne dolazi. - Još bi to čovjek nekako i pregrmio - veli Nada - da imamo struju i vodu.

– Ali, u zaseocima Trzini, Bibići i Davidovići, jer su pravoslavna, nema ni struje ni vode. Za katolike ima, za pravoslavne – nema! A vidite tamo, preko one ruševine, eno, tamo vam je kuća vašeg bivšeg kolege Bibića - pokazuju mi rukom preko vatrom oprženih zidina na mjesto odakle je naš Mosor ponikao. Stisne me nekako oko srca, zbog takvog nenadanog, zlokobnog spomena na kolegu usred ove pustoši kojoj je čovjek sudbinu dugoročno odredio…

Knedla u grlu

Duško mi se žali da je bio u Drnišu, zanimao se za obnovu, a oni ga tamo “izbombardirali“ brdom papira koje mora pribaviti da bi mu zahtjev uopće bio valjan.
Ivan Varnica uz upaljeni agregat
U Bibićima je, pričaju mi, Jovan Bibić završio sam, svojim novcem i svojim rukama gusternu, a vodu mu svjedno ne daju. Zašto tako, pitaju me. Tvrde kako se svi osjećaju kao Dalmatinci, građani Hrvatske, pa su čak i tamo u izbjeglištvu, mahom u Vojvodini, redovito gledali samo HTV.

Reče mi jedan od Milankovića kako je velik broj ljudi iz Baljaka otišao s ratom u Njemačku, SAD, Englesku, Kanadu, i danas su financijski jači no ikad. Mnogi bi htjeli uložiti svoj teško stečen novac u rodni kraj, bilo u poljoprivredu, agroturizam ili što drugo. A ima i barem 75 umirovljenika s prosječnom mirovinom od preko tisuću eura. – Vidite, da se možemo vratiti, to bi vam bilo 75 tisuća eura svaki mjesec koje bi se trošile ovdje. Bilo bi dobro općini, županiji, državi i svima nama. Mi ovdje nismo gastarbajteri, mi smo naši, a ne četnici.

Mi želimo pridonijeti hrvatskom gospodarstvu, mi Srbiju poštujemo, a Hrvatsku volimo. To nije samo tako, radi vas medija, vjerujte, to vam govorim iz duše - izgovori, nekako s knedlom u grlu, još jedan u seriji Milankovića koji danju i noću snuje povratak i sve teže razumije zašto je to gotovo dva desetljeća nemoguće. Zar zbog Thompsona i njegovih “Čavoglava“?! A rekoše neki na slavi sv. Jovana da danas čak i nogomet s Thompsonom igraju. Samo, administracija to još ne zna, valjda…

Davorka Blažević
foto: Nikolina Vuković Stipaničev / Cropix

Naslovnica Šibenik
Page 1 of 7FirstPrevious[1]234567Last