Dalmacija Šibenik

HRVATSKa TROJa

Arheolozi u čudu: Otkud betonska zvijezda na spomeniku nulte kategorije?

HRVATSKa TROJa
Da mu je netko rekao, otac hrvatske arheologije fra Lujo Marun teško bi povjerovao da će hrvatsku Troju, kako je davne 1908. nazvao Bribirsku glavicu, 106 godina poslije istraživati i australski arheolozi.

No, upravo se to događa. Na atraktivnom lokalitetu na domak Skradina, posljednjih su 20 dana na arheološka istraživanja prionula zvučna imena odjela antičke povijesti i hrvatskih studija Sveučilišta Macquarie iz Sydneya, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita te Muzeja grada Šibenika, uz predstavnike partnerskih institucija iz Australije, Italije i Hrvatske.

Sitna kišica pratila nas je (i ispratila) najprije cestom, a onda i pristojno uređenim bijelim putom do Bribirske glavice. No, isplatilo se jer smo na lokalitetu zatekli dr. Antu Miloševića i dr. Victora Ghicu, voditelje istraživanja, i zamjenika voditelja dr. Danijela Džinu.

Naš posjet prekinuo je jutarnju rutinu sudionika međunarodnog “Bribir Excavation Projecta” posljednjeg dana njihova travanjskog istraživačkog turnusa. No, nitko se nije požalio.

Ponajmanje dr. Džino, Sarajlija rođenjem, koji je 1996. emigrirao u Australiju, ondje završio studij i doktorirao na Sveučilištu u Adelaideu, a onda se 2010. godine usredotočio na postdoktorski istraživački rad na Sveučilištu Macquarie i od tada je objavio tri vrijedne znanstvene knjige.

’Došli smo do zanimljivosti koje čekaju na objašnjenje’


Neposredan, jednostavan i, ukratko, najbolji vodič Bribirskom glavicom kojega smo mogli poželjeti, odmah je pohvalio zajednički projekt vlastitog Sveučilišta Macquarie, splitskog Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, Hrvatske zaklade studija iz Sydneya, Muzeja grada Šibenika, Sveučilišta iz Peruggie, kao i Centro di Eccellenza S.M.A.Art iz istog talijanskoga grada, zagrebačkog Instituta za arheologiju, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Antropološkog centra iz Zagreba.

To je, naravno, u šetnji antičkom Varvarijom i starohrvatskim Bribirom učinio i voditelj, mladi, ali vrlo iskusni arheolog rumunjskih korijena dr. Victor Ghica.

Sporazumijevamo se s Ghicom na prilično lošem engleskom jeziku, ali izraze oduševljenja lokalitetom, hrvatskim prirodnim i kulturnim ljepotama, kao i gastronomskom ponudom lako je prevesti. S teže prevedivim, posebno stručnim izrazima, međutim, nemamo problema.

Ulogu našeg domaćina, naime, preuzeo je dr. Džino. Dok na 300 metara nadmorske visine hodamo do crkve sv. Joakima i Ane, upućuje nas kako su posljednjih dana obavljali reviziju prijašnjih iskapanja Stjepana Gunjače.

– Ta su istraživanja uz crkvu obavljena 1967. i 1969. godine, a pronađene su ranosrednjovjekovne strukture ispod crkve i, dakako, kasnoantička kripta sa sarkofazima. Za sada je prerano za zaključke, no budući da su iskapanja neposredno uz crkvu obavljena na brzinu, uspjeli smo lokalitet malo proširiti i doći do zanimljivosti koje čekaju na objašnjenje – kaže nam dr. Džino.

Nadgrobna zvijezda s tri pitara plastičnih ruža


Tako, kroz razgovor, stižemo i do dijela pravoslavnoga groblja za čiji je izgled objašnjenje teško pronaći. Jer, kako bi se nadgrobna ploča u obliku ogromne, višemetarske betonske zvijezde petokrake na zaštićenom spomeniku nulte kategorije ikome mogla objasniti?!

A trebalo bi. Ostvari li se želja arheologa, naime, Bribirska glavica mogla bi uskoro postati još sustavnije istraživan lokalitet te plodnije valorizirano kulturno-povijesno bogatstvo.

– Činjenica je da je Hrvatska članica Europske unije te da u europskom zakonodavstvu nema razumijevanja za ovakve zahvate u prostoru, a ako već postoji pravomoćna sudska odluka o uklanjanju gradnje, trebalo bi je i provesti – diplomatski kaže dr. Džino.

Zaobilazimo betonsku zvijezdu, dodatno urešenu s tri pitara plastičnih ruža, i pogledom pratimo studentice iz Australije zajedno sa zagrebačkim kolegicama. Poziraju fotoreporterki Nikolini.

– Studenti su oduševljeni, jer u Australiji nema puno starina i vrlo je teško provoditi arheološku praksu. Zapravo, oni su studenti antičke povijesti. Sveučilište Macquarie uvodi arheologiju tek od sljedeće godine, iako se dosta članova našeg odjela, poput Victora, bavi arheologijom – objašnjava naš vodič i kao za sebe dodaje:

– Sve je tu, samo treba vidjeti nalaze... Dugo se spekuliralo o postojanju jedne šestoapsidne ili osmoapsidne crkve, ali, s obzirom na to da je vrlo teško iskapati na groblju, nastojimo to odgonetnuti. Uostalom, tome i služe revizije.

Dr. Džino zahvaljuje i seoskom parohu Đorđu Veselinoviću, s kojim su arheolozi, kaže, ostvarili vrlo uspješnu suradnju.

– Zauzeo se za naš prihvat, omogućio je i podržao iskapanja čak i u idućim godinama. To je zaista jako važno.

’Cure su se preplašile janjeće glave...’


A šibenski muzealci, osobito Željko Krnčević, zauzeli su se za to da se australski arheolozi udomaće onako kako spada te da, osim nalaza, otkriju i – janjetinu s ražnja. To je kod nekih članica ekipe izazvalo sablazan.

– Cure su se preplašile janjeće glave. Bilo je i onih koji su propitkivali ima li iznutrica. Na kraju su jeli svi. Među nama je bila i jedna vegeterijanka, ali nije se baš dobro provela – smije se dr. Džino.

Da je barem znala za specijalitete koji se spremaju od šparoga! No, za moguću gastronomsku ulogu debelih bribirskih šparoga, koje su nam se doslovno obavijale oko nogu, nije znao baš nitko. Super za nas!

Pozdravili smo se s arheolozima mahnuvši im pozamašnim snopom. Do idućeg susreta!

U međuvremenu će već netko ukloniti i nadgrobnu betonsku zvijezdu. Neće se i u EU-u čekati dvije godine!

Doduše, Australci bi mogli razumjeti sporost administracije. Toliko je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća trebalo njihovu parlamentu za donošenje zakona kojim se zabranjuje otvaranje veleposlanstava nepostojećih država.

E, te je dvije godine Hrvatska imala svoje veleposlanstvo u Australiji. To što nije imala državu zadavalo je glavobolju jedino jugoslavenskom veleposlaniku.

Piše Marina Jurković
Foto: Nikolina Vuković Stipaničev / CROPIX 
Naslovnica Šibenik
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last