Dalmacija Šibenik

Subversive na moru

Šibenik u rujnu dobiva FALIŠ - Festival alternative i ljevice

Subversive na moru

Foto: Matko BILJAK

Za malo manje  od dva mjeseca, četvrtog rujna, u Šibeniku će početi prvi, normalno i jubilarni – Festival alternative i ljevice, ili FALIŠ. Dobit će tako Šibenik još jedan, valjda stotinu dvadeset i šesti festival, pa nije nemoguće da Srećku Horvatu, Kruni Lokotaru i meni, netko iskreno i lijepo kaže: “E samo nam još taj fali.” A fali, kao što mu, je li, samo ime kaže.

Analizirajući rezultate nedavnih lokalnih izbora, sociolog Dražen Lalić je rekao kako glasači iz dva grada, Šibenika i Siska, birajući gradsku vlast šalju poruku onoj centralnoj. Zbilja, Šibenik i Sisak jesu mjesta koja s onim nekadašnjim, iz vremena od prije samo trideset, četrdeset godina, imaju isto ime i geografsku širinu i dužinu. Dobro, u redu, isti su običaji, klima se nije puno promijenila, ali je od svake sličnosti ipak bitnija razlika.

Zlatne godine

Nije Šibenik onda, u prošlom stoljeću, bio ni veći ni stariji, ali jest bogatiji: bio je, naime, drugi grad po prihodima u Hrvatskoj! TEF, TLM, Poliplast, Revija, Šibenka... najpoznatija, u međuvremenu propala šibenska poduzeća, činili su temelje ekonomije grada koji o turizmu nije mislio sve najgore, jer nije mislio uopće. Imala je radnička klasa pametnijeg posla i zanimljivijih hobija od mijenjanja lancuna i učenja djece kako da budu gordi konobari.

Stariji pamte, a mlađi s užasom uče o tomu gadnom vremenu u kojem su, eto, raznorazne tvornice zagađivale okoliš, dok su njihovi (samo)upravitelji tjerali pošten svijet da ujutro, zorom, ne ide u kladionicu već na posao, pa tamo nešto proizvodi, umjesto da se sve to, što god bilo, uveze i ponudi po posebno povoljnim cijenama državnim službenicima, umirovljenicima svih kategorija, ponosnim vlasnicima sibirskih minusa na tekućim računima i uvaženim nositeljima kreditnih kartica... i onima što su pogodili da će Dinamo i Hajduk odigrati nulu, oba tima dati gol, ali da neće biti više od tri gola u regularnom vremenu, investirajući u dobitak cijelih pedeset kuna od ćaćine penzije.

Puni su i Šibenik i njegova okolica spomenika dobu u kojem su VKV radnici i učiteljice, inženjeri i sutkinje, vozači viljuškara i medicinske sestre, šalturice i varioci, vikendima i poslije radnog vremena napuštali obiteljske kuće i društvene stanove, pa zidali vikendice – ostavljajući na ploči armaturu da viri i da se mali uvati kada odvajanje supruge od majke postane jedini garant mira u kući. Mali se, u međuvremenu, nisu uhvatili za armaturu, već za komade kartona s natpisom zimmer frei; tamo gdje im je trebala biti dnevna soba, ljeti spavaju Česi i Slovaci, ostavljajući eure za rate kredita u švicarcima i studentsko podstanarstvo u Zagrebu.

S takozvanim zlatnim godinama postoji samo jedan problem: da su bile takve, zlatne, ispostavi se tek kada prođu. E, u tim prošlim, zlatnim godinama, Šibenik je, recimo tako, bio gospodarska, kulturna i sportska činjenica. Upravo tim redom i na prostoru puno, puno većem od današnje županije. Ima, istini za volju, Šibenik danas svašta što nije imao prije, od Terranea do najljepše knjižnice u Hrvatskoj, od jazz festivala do onoga animacije i tko kaže da je to grad bez duhovne nadgradnje, kleveće i laže.

Problem je, međutim, što je tranzicija, koju jedan od sudionika FALIŠ-a, Andrej Nikolaidis, naziva četvrtim balkanskim ratom, materijalnu bazu oglodala do kosti, pa sada imamo apsurdnu situaciju: pozitivne posljedice industrijalizacije i visoke komunalne svijesti, preživljavaju bez onoga što im je bilo uzrok.

Fleke na platnu

Postoji li, dakle, bolje mjesto za Festival alternative i ljevice od grada kojem su ostale navike i potrebe kao da je velik i bogat, a nepovratno nestalo ono što ga je činilo dovoljno bogatim da se može ponašati kao veliki, bez obzira na broj stanovnika? Možda i postoji, ma postoji sigurno, od Grčke do Švedske, od Turske do Brazila, od Bosne do Bocvane, ali se o njima može govoriti, s njima uspoređivati i sve to skupa razumjeti, misleći, ma kako to i koliko ljigavo zvučalo, globalno i djelujući lokalno. I eto, to je jedan od razloga zašto je gradu sa stotinu glazbenih i pokojim, kao malo drugačijim festivalom, falio FALIŠ. No, ni drugi, ti razlozi, nisu manje bitni.

Urednik ovog priloga Ivica Ivanišević davno je, gostujući u jutarnjem programu nekog gradskog radija, kazao kako svaki put kada iz Splita ode u Zagreb, ima osjećaj da je prespavao pasošku kontrolu. Dok sam živio u Sarajevu, a u Split dolazio onako, da mi južni dio leđa vidi dio juga Hrvatske, mislio sam da pretjeruje. Otkako sat umjesto u pola osam navijam u sedam i pol i uz dnevnik HTV-a umjesto onaj Federalne televizije, imam osjećaj, gledajući vijesti iz kulture, sporta i razonode, da je Zagreb nama i ovdje, isto što i Njemačka nekada: ono na što se misli kada se kaže inozemstvo. Daleki, veliki svijet u kojem je sve što se događa bitnije od bilo čega kod nas.

Pogrešno je reći kako je hrvatska kultura centralizirana svih dvanaest mjeseci u godini. Sasvim suprotno, puno toga važnog događa se upravo na obali: u onim danima kada se koncerti gudačkih kvarteta i predstave na otvorenom savršeno podudaraju s idealnim vremenom za kupanje, a sintagma ulje na platnu prije asocira na stolnjak isflekan od čišćenja ribe s gradela nego na slikarsku tehniku. Zimi, kada se kolektivno samoubojstvo u Dalmaciji čini kao happy end, nekim čudom manjka ideja koje bi se dale realizirati na moru.

Za FALIŠ – i eto još jednog razloga zašto fali – manjka i prostora: od tri gradska kina, gradska jer su bila u gradu, Šibenik je ostao na broju nula, pa sada na periferiji ima cijeli jedan multiplex, idealan da dite pogleda crtani dok mater kat niže kupuje vanish, divne, tek smrznute lignje iz Bugarske i čačkalice s Tajlanda. I ne baš tako pogodan za predavanja Tariqa Alija, Borisa Budena, Andreja Nikolaidisa i književne večeri s Acom Stankovićem, Katarinom Luketić, Igorom Štiksom, Markom Pogačarom, Jelom Godlar...

Koncerti Mime Simić i(li) lokalnog, šibenskog veterana antikapitalizma Kristijana Kike Goje, odnosno Dok Analog X-a, tamo bi, između kasa i najava sniženja zimske robe, pored izloženih smartphonea i uz domaći kulen iz Mađarske na akciji, bili, istina, sjajan performans, samo što je malo vjerojatno da bi netko umjesto japanki od petsto kuna, u izlog stavio fotografije Sandre Vitaljić i pustio da se dućanima ori stih u kojem između kapitalizma i kanibalizma stoji znak jednakosti. Ma, možda i bi, otkud znam, ali izlagati se neonima pored šibenskih trgova, ozbiljan je iskorak preko ruba pameti i uvreda dobrom ukusu.

Kasta podobnih

Prije dvadesetak godina, neku više, u hrvatskom društvu je postojao konsenzus oko toga da je od Jugoslavije gori jedino socijalizam u bilo kojem obliku. Temeljito mrtva bivša država danas je povijesna činjenica koliko i, recimo, Austro-ugarska monarhija – i s nešto manjim šansama da se obnovi – ali zato u sadašnjosti postoji gotovo jedinstven stav da eksperiment s divljim kapitalizmom nije uspio.

Osim, naravno, ako ne govorimo o kasti podobnih, čija je najveća sposobnost bila u tome da se nađu na pravom mjestu u, za većinu, loše vrijeme. FALIŠ je i zato falio: festival je to na kojem će se, barem pokušati, odgovoriti na najmanje dva pitanja. Prvo je – gdje smo se i kako točno zajebali, a drugo – ima li za radničku klasu koja, kao što znamo, ide u stečaj pa u raj, života i prije smrti.

Za početak, za prvu godinu, dovoljno. I ništa tu ne fali. Osim slova š u posljednjoj riječi prethodne rečenice.

EMIR IMAMOVIĆ PIRKE

Kruno Lokotar, urednik umjetničkog programa: Brand kao brandy

FALIŠ je festival koji svojim programom želi pokazati kako i ne znamo što nam sve fali i koliko se može drugačije, jer alternativa – postoji. Tom mišlju vođeni, složili smo i konferencijski i umjetnički program. Tijekom Festivala bit će predstavljene tri knjige, od toga dvije premijerno.

Knjiga Sandre Vitaljić, njezina doktorska disertacija, za sada samo radno nazvana “Suvremena ratna fotografija i manipulacije njome”, donosi obilje fotografija, kratku povijest ratne fotografije i lijep popis i opis manipulacija njome u huškačke svrhe, s posebnim osvrtom na naše ratove 1990-ih, o čemu govore i ratni reporteri s kojima je autorica uradila intervjue.

Također, bit će pokazana i Sandrina, pomalo već slavna izložba aftermath fotografije “Neplodna tla”. Predstavljanje knjige Aleksandra Stankovića, kao revanš, obavit će u intervju-formi Mima Simić. Knjigu, pak, Katarine Luketić “Balkan: od geografije do fantazije”, koja je lijepo opisala hrvatsku traumu Balkanom, kao medikament su mediji već prepoznali, sada je valja samo primijeniti.

Uz okrugli stol na temu angažirane književnosti, odreda iskusnih diskutanata, valja istaknuti i program satirične književnosti u kojemu će se uz renomirane, čitati i šibenski autori, neki skriveni iza svojih blogova, kao Informatičar staroga kova, ali i neki koji su se odlučili pokazati, poput fra Gavuna, odnosno Petra Androvića. Bolje srastanje s domaćom publikom, omogućit će i prodajna izložba portreta “Karika(tura) koja nedostaje” Marija Jurjevića.

Uz program dokumentaraca, spomenimo samo imena dvaju predavača: Tariqa Alija i Borisa Budena, i sasvim je jasno da bi Šibenik i Dalmacija mogli dobiti brand koji će vremenom biti sve bolji, kao brandy. Ali, ako vam u životu ništa ne fali, ni znatiželja, nemojte doći u Šibenik od četvrtog do osmog rujna.

Srećko Horvat, urednik konferencijskog programa: Od tvornica do hotela

Nakon nastupa Aleide Guevare u Rijeci i na Brijunima, gostujućeg predavanja američkog sociologa E.O. Wrighta u Zadru, te vrlo uspješnih splitskih “Intervencija” u svibnju s Costasom Douzinasom, red je došao i na Šibenik. Subversive Festival se na jesen premješta u Beograd – na Beogradski sajam knjiga, kao i, nešto kasnije, na filmski festival Slobodna zona – a u međuvremenu svoj privremeni dom nalazi na moru.

No, umjesto “posudbe” nekih od najzvučnijih imena ovogodišnjeg Subversive Festivala, u Šibeniku se u rujnu odvija novopokrenuti festival koji će veći naglasak staviti na književnost i angažman i na svoj način propitivati alternative u dobu u kojem su hoteli zamijenili tvornice, a procesi privatizacije ostavili deindustrijaliziranu obalu bez ikakve druge perspektive doli turizma.

Da su u Hrvatskoj i kultura i politika centralizirane i svedene na jedan ili najviše dva grada – Zagreb i Split – nije više nikakva novost. Da je do poznatih imena i relevantnih rasprava moguće doći jedino u metropolama, također je nešto što ne treba previše objašnjavati, ali ni tolerirati. Upravo bi stoga festival FALIŠ trebao popuniti prazno mjesto i pokazati da je i na moru moguće napraviti relevantno mjesto koje fali.

Jedino što preuzima od Subversivea jesu pozitivna iskustva i neki od tradicionalnih gostiju koji su do sada uglavnom pohodili Zagreb – od Tariqa Alija i Borisa Budena, preko Andreja Nikolaidisa i Igora Štiksa, pa sve do Ace Stankovića i Mime Simić – uz nadu da će se FALIŠ vrlo brzo razviti u originalan i jedinstven šibenski festival koji neće biti tek “Subversive na moru”.

Naslovnica Šibenik
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last