Dalmacija Dubrovnik

ratni horor

Prošlo je točno 28 godina od napada na Grad, Marko Mujan bio je na prvoj crti obrane: Umirali smo od straha, nas 28 stajalo je između Dubrovnika i Hrvatske...

ratni horor

Prošlo je točno dvadeset i osam godina kad su toga 1. listopada 1991. pripadnici bivše JNA, potpomognuti rezervistima, napali Dubrovnik i njegovu širu okolicu.

U šest sati ujutro krenula je agresija na Grad iz zraka, s kopna i s mora, a prisjetio se tog crnog dana za Grad bijelog kamena podno Srđa akter događanja, predsjednik Udruge branitelja Dubrovnik i magistar politologije Marko Mujan.

Kako danas gledate na taj datum?

- Po meni, to je dan kad je počela ozbiljna obrana Dubrovnika, iako je sam napad krenuo na naše područje i tjedan dana prije, i to napadom na Debelom Brijegu, a bilo je i na Brgatu nekih djelovanja, čak i pucnjave prema Župi.

Također, taj dan je bio značajan i po tome što smo na crtama obrane pokazali da nismo „mačji kašalj“. Pokazalo se na Čepikućama, pokazalo se na Osojniku i Brgatu, a dijelom i na jugu koliko se to moglo. Mi se taj dan nismo makli nigdje nego smo ih u biti porazili, porazili smo njihova nastojanja.

Sve to šta se dogodilo 1. listopada za nas bilo je iznenadno, a dan ranije imao sam možda najteži dan u životu – trenutak kad se mene išlo smijeniti. Oni koje sam obučio i koji su bili moja braća nisu dopustili da se to dogodi, već je sutradan nakon toga ružnog čina, nakon teške i neprospavane noći došlo do toga da smo završili pod neprijateljskim granatama.

Ujutro su krenule granate

Kažete da su vas išli smijeniti?

- Da, s mjesta zapovjednika djelatne bojne ZNG Dubrovnik. Bilo nas je dvjesto i bili smo prilično prepušteni samima sebi, traženo je da se vodi više računa o nama i našem statusu. Jer, ti ideš u rat i ako ideš žrtvovati svoj život, a nemaš ni iskaznicu, ni „bokunić papira“ da si ono što jesi i da možeš nositi oružje, onda je bespotrebno govoriti kakvi su bili odnos i organizacija kod onih koji su bili iznad nas.

To je bio problem jer mi smo imali tako "riješen" status da on nije riješen ni dandanas. Bio sam zapovjednik te postrojbe kad su neke prigode, kad je nešto za neku slavu, a inače su mene osobno vodili kao zapovjednika neke pričuvne satnije u Metkoviću. A postavlja se pitanje je li ona uopće ikada mobilizirana!

Ja sam te ljude dva mjeseca do toga trenutka obučavao, stvorio od njih prave vojnike, prije svega tjelesno i mentalno sposobne jer jedno ide s drugim. U tom trenutku se nekome svidjelo da mene smijeni, koji su to bili motivi i koje su bile igre, na to se ne bih osvrtao.

Svakako, te noći 30. rujna jedan dio tih ljudi koji su bili u hotelu "Neptun" su se organizirali, čuli sa svima ostalima koji su bili na položaju i praktično dali ultimatum: ako neću ja, neće ni oni. Uvijek ima onih koji bi druge lako mijenjali, ali ne bi sebe postavili.

Gdje ste zatekli toga 1. listopada?

- Bio sam, a što nikada nisam bio, u hotelu "Neptun" - baš iz toga razloga što sam došao u grad vidjeti o čemu se to radi. Ja sam jedva prespavao dva-tri sata tu noć, a ujutro rano počelo je bombardiranje i krenule su granate. Moje je bilo raditi, odmah sam iz "Neptuna" krenuo prema Osojniku.

Prošao sam kroz Komolac, padale su granate po pumpi u Komolcu, što je bilo vrlo opasno u slučaju da eventualno dođe do eksplozije. No, prošao sam kroz to područje s vozilom i nekoliko ljudi u pratnji, došao na Osojnik, dao sam upute ovima koji su bili gore.

Tada je gore zapovjednik bio Žarko Lauc, koji je nakon nekoliko dana tragično izgubio život. Kad sam vidio te ljude malo sam ih popratio, ohrabrio, rasporedio i napravio sve što je trebalo, vratio sam se nazad preko Komolca do Brgata, gdje je Mladen Jurković bio zapovjednik. Gardisti su bili na Parežu, a neka policijska postrojba bila je njima iza leđa u razini crkve.



Kako je protekao taj dan, kako ste dočekali noć?

- Stigla je informacija da je neprijatelj krenuo i na zapadnu stranu, prema onome što je nama bilo ključno – posebno za obranu Dubrovnika – Čepikuće i Slano. Prvo sam u "Neptunu" rasporedio ljude koji su preostali - jer svi su htjeli ići na položaje, čak i ovi naši što su bili u opskrbi. To sam i napravio.

Dakle, skoro nitko nije ostao raditi te poslove, bitno je bilo braniti grad. Svi su imali volju i obuku. Potom sam krenuo prema Čepikućama jer je to bilo vrlo nezgodno mjesto. Da su ga uspjeli presjeći, bilo bi belaja! Dubrovnik bi bio odsječen!

Mnogi to možda nisu ni shvaćali, ali ja sam znao o čemu se radi. Otišao sam tamo, a usput smo morali zastati od brodova koji su tukli po nama na Magistrali, ali to je prošlo bez posljedica. Malo smo se sklonili i dobili informaciju od povjerljivog izvora, don Zdravka Petkovića s Trebimlje.

Izdao sam zapovijed koja je bila vrlo jednostavna, ali učinkovito šifrirana - pripremu za zasjedu koju smo planirali. Marko Potrebica pomogao mi je oko terena, olakšao mi je realizaciju te ideje. To je nešto što je bilo jako važno, ali očito je njihov general Torbica krenuo helikopterom prema Čepikućama i vidio da se ništa ne događa.

Dok se on vratio nazad i dao svojima signal da krenu u napad, već su ovi moji krenuli na položaje velikom brzinom u tu zasjedu prema Trebimlji. Sad je tu granični prijelaz gdje je bio kraj zasjede, odnosno početak s njihove strane. U međuvremenu sam došao, stao na svoj položaj i nije prošlo puno, oni su naišli.

Nije uspjela ta zasjeda jer se prijevremeno krenulo s puškaranjem, tu je bila ekipa koja je bila starija i oni nisu prošli tu obuku kao cjelina, kao skupina. Da su bili ovi mlađi koji su ciljano prošli obuku, bili bi uspješniji, to je moje mišljenje. Samo što bi mi u tom slučaju sigurno imali pet-šest mrtvih.

Jer neprijatelji nisu ušli duboko u taj „džep“, da su oni ušli kilometar i pol između nas, bilo bi gadno. Jer, zna se, ako ih stjeraš, dio njih pretvorit će se u životinje i braniti, napadati. U tom slučaju, mi bismo isto tako bili izloženi, oni bi doživjeli još gori i još teži poraz, a mi bismo imali mrtvih na našoj strani.

Znao sam da će napasti

Tada ste imali 31 godinu, kako ste očuvali moral sebi i suborcima? Kako ste se psihički držali?

- Teško, prilično teško. Mi smo se spremali dobro jer najvažnije je bilo da čovjek bude tjelesno pripremljen i da može raditi sve što poželi sa svojim tijelom. Prvog kolovoza, kad sam došao u Dubrovnik, bio sam i prije u Dubrovniku, ali onda sam baš odlučio doći, znao sam, s gotovo ogromnom sigurnošću, da će biti rata, da će oni napasti.

Jer, vidjeli smo Vukovar, mi smo se čak javljali da idemo dragovoljno za Vukovar, vod po vod, i tako da se mijenjamo, ali nisu nas puštali. Što se tiče same te pripreme, bili smo odlični. Najvažnija je odlučnost, jer rat ne dobiva ni tehnika ni snaga, a nekad ni inteligencija, nego volja!

Bilo je jako teških trenutaka. Već na početku su neki ljudi pokazali znakove panike, neki su se i udaljili iz te naše postrojbe, ali sutradan su se vratili. Jer, trebalo se malo pribrati. Vidio sam da je najveći problem bio savladati taj strah i to što su oni doživjeli. Rasporedio sam ih, a što je u meni bilo, to je druga stvar!

Jeste li u tim trenucima imali neke prognoze koliko će trajati obrana Dubrovnika?

- Bilo je to ljudi koji su razmišljali slično meni, kao recimo Miljenko Bratoš, i on je bio dosta odlučan, ali bilo je previranja u zapovjedništvu, tako da nam on nije bio izravno nadređen. Bilo je tu dosta problema, ali ne bih o tome.

Što sam očekivao? Mi smo se pripremali za nešto što se zove gerilska obrana, gerilski rat. Ivan Varenina nas je, kompletnu postrojbu, htio staviti na Debeli Brijeg. Da sam njega poslušao, mi bismo poginuli. Staviti 200 ljudi na jedno mjesto, ne znam tko bi branio Dubrovnik na ostalim pozicijama?!

Spremili smo se baš za takav rat, da budemo na više pozicija s manjem brojem ljudi, jer je manja opasnost da neke ljude dovedeš u položaj gdje bi poginuli. Pokazala se na Osojniku, Brgatu i Čepikućama snaga te zamisli. Tu su bile male, konzistentne i izdržljive ekipe koje su se uspjele održati i nisu se povukle. Bio je jako težak teren, a ni neprijateljima nije bilo svejedno krenuti prema kamenu iz kojega netko izađe i po njima "udre"!

Na Brgatu su probali napasti naš položaj na Parežu, gdje je bio Jurković s ekipom, ali nije išlo, gubili su živote! Punila se bolnica i širila se panika među njima! Prema tome, mi smo na taj način, čekajući te pješake, "umirali" od straha. Bio je vrlo gadan osjećaj da se ti u momentu nalaziš između Dubrovnika i Hrvatske s 27 ljudi!

To je težak osjećaj, pogotovo kad je postojala mogućnost da ti ljudi završe u okruženju! To je bilo dosta gadno jer pomisliš: "Ako nema nikoga osim nas – pa što ne bismo i mi pošli kući?! Ovo nije normalno da smo mi tu, a da nema nikoga!" Lako je govoriti "Vukovar nije trebao pasti!", a trebao je biti netko s puškom u ruci!

Znači, zapovjednik nije mogao braniti s Korčule, Orebića ili iz Vinkovaca, nego je trebao biti u Čepikućama ili u Vukovaru. To je bilo drukčije vrijeme, nije to bilo vrijeme za nekakve oficire koji imaju neke ogromne potencijale i postrojbe i da oni samo raspoređuju. Nema tu struke, takve struke nema!



Kakva je svijest o važnosti 1. listopada u Dubrovniku?

Dosta je teško u to ulaziti. Znam da kad 6. prosinca na Dan dubrovačkih branitelja idemo po školama, mladi baš ne znaju puno o tome, a oni koji znaju nekada im je nezgodno reći. Znači da se ne gaji baš najbolje ta memorija, povijest, i na tome bi trebalo raditi.

To ne bi trebalo biti ništa komplicirano, jednostavno bi kroz školovanje s djecom trebalo raditi na tome da se zna, a i da se neke stvari naprave jednako kao obilježavanje vojno-redarstvene operacije oslobađanja juga Hrvatske. Vidjeli ste kako je to izgledalo u Gružu!

Za dvije godine je 30 godina od Bitke na Čepikućama. To bi trebao biti test za mnoge da se to tada obilježi na jedan veleban način. Mi se svake godine nađemo, znali smo zvati neke od lokalnih političara, neki bi došli, neki ne bi, nije ni važno, ali na Čepikućama se okupe oni ljudi koji su bili vezani za ovu postrojbu, plus oni koji su još uvijek živi. Jer, evo, nedavno smo izgubili još jednog, preminuo je Mate Brajković.

Naslovnica Dubrovnik