Dalmacija Dubrovnik

pogled u povijest

Erotska prašina starih karnevala: od svih pokladnih mahnitanja najslikovitija su bila ona dubrovačka

pogled u povijest

Od svih pokladnih mahnitanja po hrvatskim primorskim gradovima u doba renesanse i baroka svakako su najslikovitija bila ona dubrovačka. Mladi plemići i građani običavali su uz lutnju pjevati lascivne pjesmice pod prozorima svojih odabranica i gađati  ih voštanim limunima napunjenima laticama i bonbonima ili kuglicama s mirisavom vodicom.

Bratstva zanatlija istovremeno su se natjecala tko će prirediti duhovitiju povorku. Kožari su, primjerice, predvođeni bubnjarima i trubačima gurali stiliziranu ptičurinu s konjskom glavom koja je otvarala i zatvarala žvale. Za njima su kročili crevljari (postolari) noseći lutka Bembelja te pjevajući nudili usluge svojih "kopita": 

Za vas svaku ko se uspita / makar devet od ponata / sve su freške u nas kože / a provat ih svaka može...) 
    
Tu su i krojači preodjeveni u pastire s Amorom. Zatim vrtlari, pekari, vunari... Svi će se okupiti ispred Kneževa dvora, gdje uz domaće  glazbare sviraju i razni inozemni lanci alemani, trumbetari i pifari.
    
Neobične magijske plesove izvodile  su  prastare  maškare  mitologijskog podrijetla: Čoroje, Turica i Vila. Prve dvije u ovčjem runu okićene  klepetušama,  praporcima  i   lisičjim   repovima, sa zelenim grančicama ili cvijećem u ruci, a  treća  u prozirnoj haljini. Postojala je  izreka Viši  od  Turice,  deblji  od  Čoroja, a od  Vile  vuhveniji (lukaviji).
    
Razdragano mnoštvo uveseljavahu povorke prerušene u robove,   redovnike,  astronome,   vilenjake,   prelice,   primalje   i    proročice. Među njima ludovale su stotine preobućenih čupa  i  spravljenica koje su obijesno peckale stare gospare napasnike  i  mlađe  im  sinove  zavodnike.  One  su,   naime, znale  najintimnije obiteljske tajne i skandale svojih gospodara. Muškarci preodjeveni u ciganke-vračare proricahu sudbinu   gospođama:
    
“Ostavivši tim na stranu / stavi pamet gospo ljupka  / što ću t' rijeti sad Jedjupka / htiv izvidat tvoju  ranu...” 
    
Ujedno su ih svjetovali kako  postupati  s  ljubavnikom,  kako pripremati ljubavni napitak i ljepotu njegovati
    
Od mnogobrojnih pjesni od  maskerate  koje  su  se  prigodno  pisale  za  pokladne   dane,   naročito  su  erotične  one Nalješkovićeve. Taj manje poznati Držićev  preteča,  u  jednoj   varira čak u 43 kitice -  veoma  duhovito,  bez  ijedne  proste   riječi - muški organ, znamo koji: 
    
“Vidite me sad velika / a sad  mala, gruba dosti / promjenjujem sto oblika / jer u meni  nije  kosti... / Mi smo ženam vik činili  i  činimo rodit s mukom..." 
    
Po svemu sudeći on je napisao najlascivnije stihove hrvatske renesansne književnosti. Možda je još koji od  pjesnika slično pisao, ali njihovi  sthovi nisu došli do nas, bili  su uništeni ili ostali zagubljeni.

Vrijedilo bi  citirati  njegov alegorijski opis koitusa  kojeg je sročio u svojoj Prvoj komediji (pastirskoj igri) kad starica čarobnica savjetuje mladog pastira Radata  na koji će način izliječiti svoj ljubavni jad. Ona kaže  da Vila ima dvije spile (pećine) i neka  u njima  potraži lijeka svojoj nemoći...
    
Pokladno mahnitanje prodiralo je i u crkve.  Sve  do  1425.  godine pjevalo  se  i  plesalo   u   katedrali!  Zakrabuljeni  napasnici  znali  su  i  pod  prozorima   ženskih   samostana  dvosmislenim  pjesmicama  sablažnjavati  osjetljive  uši    ćudorednih redovnica.
     
U  raspojasanom   skakutanju, ciki i pjesmi prednjačile su  građanke i pučanke. Naprotiv, supruge  i  kćeri  vlastelinske  nisu  smjele  silaziti  na  Placu.  Ostajale  su  na  svojim  funjestrama od kojih je svaka bila -  kako  kićeno  zapisa   Ivo Vojnović:
     
"Jedna versajska loža  otkle  su se  klanjali  naprahani  šinjoni  u  treptanju  perjanica  i lepeza i   u  smijuckanju madeža doletjelih na poćućene  (naličene)  obraze  unuka i praunuka luvrskih i trianonskih poslanika-dvorjanika."
    
Sjaj, razbludno veselje i raskoš  dosizali  su  vrhunac  na   veljunima po dvoranama plemičkih palača i javnih zgrada. Tamo   se sve do  zore  plesalo  gavotu  i  menuet,  recitiralo  ili   pjevalo maskerate, izvodilo  prigodne  komedije.  Ponekad  su nastupale i egzotične  plesačice pristigle  s  Levanta  ili   čarobnjaci-mađioničari s druge strane Jadrana.
     
Drži se da poslije velike trešnje (potresa)  1667.  godine,   dubrovačke poklade nikada više nisu dostigle nekadašnji sjaj.
Poneseni europskom modom, gospari u XVIII. stoljeću počinju  sve   to više  oponašati  venecijanski  karneval.  Umjesto  domaćih   izvornih   prigodnih  priredaba,  gostuju  putujuće   družine  sumnjive  vrijednosti   koje   izvode   frivolne   farse   na  talijanskom jeziku
       
U  satiričnom   spjevu   Carnovalis  Ragusini   descriptio  macaronica  Đuro Ferić nostalgično  se  prisjeća  nekadašnjih  sjajnih i veselih poklada kada su i "senatori navlačili maske"   a puk i vlastela uživali u prigodnim  tekstovima na  hrvatskom   jeziku. Zamjera što  su  domaće  likove  zamijenili  Arlekini, Pulčinele,  Pjeroti,  Pajaci.  

Što  zbog  lude  mode   gospari   napuštaju stare lijepe običaje i  stranim  novoatrijama  kvare  moral. Više nema priredaba na  domaćem  jeziku,  jer  gospoda,  opet zbog mode, govore talijanski. Neke od krabulja  veoma  su  neukusno i primitivno odjevene. Ukratko -  jada  se  Ferić  -   poklade su se izrodile i postale neukusne.
    
U XIX. stoljeću, poslije propasti  Republike, stariji su  se  Dubrovčani  rado  kostimirali  u  likove  gospoja  i gospara antikijeh, da bi i na taj  način  obnovili  sjećanja  na  dane  nekadašnje  slave. Ti  živi  manekeni  nekadašnjih aktera posljednjih dana Grada-Republike nostalgično su  pjevušili: 
    
"Antiki smo mi gospari  /  Senaturi  bez  senata  /  Izgubismo    tisuć'stvari  / Ostala nam tek velata..."

Naslovnica Dubrovnik