Dalmacija Dubrovnik

najprestižniji hrvatski kvart

Bogataši na dubrovačkoj Lozici plaćaju kvadrat 7000 eura, a nemaju ni kanalizaciju

najprestižniji hrvatski kvart
Kad u istom, malom naselju i u bliskom susjedstvu žive operna primadona Ruža Pospiš Baldani, ruski oligarh Viktor Vekselberg, poduzetnici kao što su Albert Papo, Duško Kusijanović, Đuro Bratičević, Mirko Obrvan, Miroslav Čutura, Pero Vićan, Zoran Vladić i Željko Baotić, bankar Neven Barač, ginekolog Asim Kurjak, nogometaš Mark Viduka i košarkaš Nikša Prkačin te više bivših veleposlanika; kad znaš da je tu vila pokojnog slikara Mersada Berbera i da je među prvima stanarima bio svjetski poznati dirigent Lovro von Matačić, ne trebaš razmišljati: odmah znaš, riječ je o Dubrovniku, točnije njegovu ekskluzivnom naselju Lozica, kvartu koji bez konkurencije ima najskuplje stambene kvadrate u Hrvatskoj. Cijena je, ako uopće pronađete koji slobodni četvorni metar, 7000 eura. Po kvadratu.

Većina vila nalazi se tik uz morsku obalu, te se mogu se pohvaliti da imaju privatne plaže na koje nitko drugi nema pristup. Dio je građen u stilu renesansnih zdanja srednjovjekovne vlastele Dubrovačke Republike, koja je u neoposrednoj blizini, uz obalu Omble, zbog tamošnje mikroklime i stoga što tu vjetar stalno puše, tada imala rezidencijalne ljetnikovce.

Ima tu, naravno, i suvremenih zdanja, koje međunarodni eksperti ne štede kad dodjeljuju prestižne arhitektonske nagrade, iako domaći nerijetko tvrde da su ta moderna rješenja krajobrazno primjerenija Floridi ili Kaliforniji, a ne Mediteranu, osobito ne povijesnom stilu drevne Republike.

Tijekom najvećeg građevinskog booma i potražnje kuća u proteklom desetljeću, kvadrat golog krša u Lozici se prodavao po zlato, a za najluksuznije stanove - nije science fiction nego stvarnost - kvadrat se plaćao i do 12.000 eura! Basnoslovne cijene postizali su i objekti u drugom redu kuća, koje od prvog, obalnog, dijeli stara magistrala.

Lozica je hit među elitom postala od sredine 60-ih godina 20. stoljeća, kada je počela gradnja luksuznih villa i vikendica. Tada su se među stanarima pojavili Lovro Matačić i Ruža Pospiš Baldani, kao onodobni velikani, da bi se prvi tajkuni, kojima je kuća u Lozici bila statusni simbol i pitanje prestiža, pojavili nakon Domovinskog rata.

Dio novopečenih bogataša, uz prikriveni podsmijeh mještana i "bogataša- starosjedilaca", šetali su Lozicom katkad i u pratnji bodyguarda. Ipak, brzo im je došlo "iz donje u gornju": privatni su zaštitari nestali, a oni su se stopili s lokalnim pukom kako bi bili što tiši i neprimjetniji.

Cijene su vremenom u tom predgrađu smještenom pet kilometara zapadno od Dubrovnika ipak pale, jer se i graditeljski balon ispuhao, pa se tako danas jedna skladna, stara vila može kupiti za "samo" šest milijuna eura. "Obične" kuće trže se, pak, po cijeni od 1,5 milijuna eura.

Ono što, međutim, ni mnogi Dubrovčani ne znaju, jest da je Lozica - tako barem tvrde brojni mještani s kojima smo razgovarali - elitno naselje s mnogno mana i maćehinskog odnosa prema njima. Revoltirano kažu da ih se gradska uprava sjeti većinom kad treba platiti poreze, prireze i skupe komunalije, ali ne i kod rješavanja osnovnih komunalnih problema. U Lozici, naime, nema nogostupa, nema ni kanalizacije, nema ni običnoga kioska, a kamoli trgovine, dok je prijam televizijskoga signala i interneta jako loš, a javna rasvjeta prilično oskudna.

Gadski prijevoz kao da i ne postoji, a kako je jedan kombibus nedostatan tako i djeca nakon poslijepodnevne nastave imaju problem kako doći kući.

- Aktualnu i bivšu vlast mi kao da ne zanimamo, vjerojatno misle da ovdje žive bogatuni, pa neka si sami izvole riješiti probleme, što nije dobro. Objekti imaju fose iz kojih se nerijetko kanalizacija ispušta u more, osobito ljeti kad crne tankove katkad isprazne i izletnički brodovi, pa bi tu i Sanitarna inspekcija imala posla. Unatoč tome, kanalizaciju redovito plaćamo, kao i odvoz smeća iako su kontejneri vrlo rijetki. Moj zet svako jutro kilometrima nosi vrećicu kućnog otpada do prvog kontejnera. I vodoopskrba je polovično riješena: tek nedavno smo dobili bolju opskrbu a prije toga smo je ljeti više nemali nego imali. Još uvijek je lošija iz smjera Mokošice, dok je iz smjera Zatona voda riješena na kako-tako zadovoljavajući načinv - žali se poduzetnik Đuro Bratičević.

No, to nije sve. Svjetlo gori na svakom drugom stupu, a kad pregori sijalica "treba skoro godinu dana da se promijeni". Dio mještana je ogorčen jer, kažu, naselje jest elitno, ali u njemu ne žive samo bogatuni, nego i oni koji nisu uz more a mirovine su im jedini izvor prihoda, te već godinama trpe hendikep nebrige gradskih otaca zbog fame da u Lozici žive samo bogataši.

Ljut je i direktor UTD Ragusa Igor Jurišić, kaže da je Lozica postala elitno naselje tek nakon rata.

- Blaženi mir i tišina su plus kojeg imamo samo zimi, ne i ljeti. Živim iznad magistrale, a Vijeće mjesnog kotara je većinom iz Zatona te novac za obnovu i gradnju skreću u Zaton kojem "poštanski" pripadamo ali ne primamo preporučene pošiljke! Poštar ih iz Zatona ne donosi jer ne smije a mi ne znamo za njih. Ne dostavljaju ni kaznu za parking za koju doznamo tek kad policija dođu da nas privede - ogorčeno će Jurišić.

- Žalili smo se, ali je pošta vrlo kompliciran državni sustav. Neki su prisiljeni i negdje drugo se prijavljivati samo da bi dobivali poštu. Kombi koji nam je jedini prjevoz ima samo jednog vozača, a zadnja vožnja je zakazana za 16.40 sati. Je, točno je da smo rekorderi po afitavanju, ali naši turisti nemaju prijevoz do Grada i natrag - nastavlja Jurišić.
Mještani su, ako ništa, uspjeli postići da se plaža redovno čisti i održava: od Grada su dobili materijal i sredili je. Ipak, ne brinu o njoj svi jednako. Čujemo da je jedan od tajkuna plovećom dizalicom do plaže dopremio nekoliko stijena u želji da je pregradi. Ali - joj! - dio stijena oborilo je more a dio mještani. Ono što je ostalo, smiju se naši sugovornici, čak je i dobro ispalo: kupači sad imaju i željeni hlad!

Problem je, saznajemo, i to što ljudi "sa strane" ne žele ulagati u zajedničke sadržaje i što ne shvaćaju da kupnja kuće uz more ne znači i dobivanje privatne plaže.

- Lozica nije Hollywood, tu žive normalni ljudi koji rade i bore se za život. Vodoopskrba je rađena kad i odmaralište, tada za par kuća, a sada ih je 88. Zbog priča o "vilama milijardera" zaboravlja se na one koji nemaju. Ipak, problemi se, iako presporo, rješavaju. Puno je ovdje pozitivnog: savršena pozicija čini Lozicu zaštićenu i od juga i od bure, a da dan traje 24 sata svo to vrijeme bili bismo u suncu. Otoci su nam valobrani, a kad ferma promet tišina i ljepota su za uživanje u pjevu ptica i prirodi - zaključuje Dijana Radulović, vlasnica jedinog restorana u Lozici.

AHMET KALAJŽIĆ
SNIMIO: ŽELJKO TUTNJEVIĆ / CROPIX

Gusari

Lozica se prvi put spominje u 13. stoljeću, a danas brojne omirine svjedoče o tom vremenu. Legenda kaže da su je gusari spalili a postoje i priče da su stalno bili u zavadi s vlastelom Republike zbog dobre pozicije i dobra vina, te da su surađivali više s pukom no vlastelom. Tu je i nepotvrđena legenda da su vlastelini jednu staricu potplatili da tijekom mise otruje sve gustijerne te su, kažu, preživjele samo obitelji s gustijernom uz kuću.


Urbane legende

Dvije od novih, urbanih legendi su one o vlasniku Fabergeovih jaja i hotela "Belveder" Viktoru Vekselbergu koji je za gradske uprave Dubravke Šuice navodno nudio rješenje vodovoda uz uvjet da se negdje zabilježi kao donator. Rezultat je poznat, kao i onaj iz druge urbane fame o tome kako je zamoljen da vodovod načini, ali po cjeniku velikom kao pola projekta Južni Jadran...


Sporno vlasništvo

U Lozici se od 1957. nalazi odmarališta Crvenog križa BiH i Novo Sarajevo. Tijekom rata u njemu je prvo bila JNA a potom HV da bi sa završetkom rata sve bilo temeljito opljačkano, a noćili bi tek skitnice i narkomani. Sada je leglo pantagana te su mu mještani u radnoj akciji daskama zakovali prozore i vrata. Lokacija je to za boutique hotel, ali izgledom je to samo ruglo suvremenog Dubrovnika, koji Bosancima osporava pravo vlasništva do kojeg su došli zamjenom za palaču Kaboga.

Naslovnica Dubrovnik