DubrovnikGrad u mraku

'Sve su ptice bile pobijene, vladao je totalni muk': u vrijeme laži i obmana on je pokazao pravu istinu o razaranju Dubrovnika; Pogledajte potresne fotografije koje su obišle svijet

Piše Kristina Filičić

Dubrovački fotograf Božidar Gjukić s objektivom druguje otkad zna za sebe.

Bilježi svaki motiv Grada koji mu privuče pozornost, ali ne onako kako ga vidimo mi fotografski nevježe, već na sebi svojstven način, tako da bude poznato, a opet drugačije.

Uz aktualni angažman u Dubrovačkim muzejima, posebno poglavlje Gjukićeve karijere, znaju to svi Dubrovčani, a i ostali štovatelji kvalitetne fotografije, pripada ratnim zapisima, od kojih su mnogi odavno postali dijelom kolektivne memorije Grada.

Njegove fotografije izlazile su u ratnim izdanjima Dubrovačkog vjesnika, mnogim svjetskim novinama, obišle su postave od New Yorka, Washingtona do Rima.

Ilustracije brojnih knjiga

Prva izložba ratnih fotografija Božidara Gjukića bila je već u prosincu 1991. u Kulturno-informativnom centru u Zagrebu. Njegove fotografije danas su ilustracija brojnim knjigama, može ih se vidjeti u Muzeju Domovinskog rata Dubrovnik na Srđu, u Sponzi u spomen-sobi, u Kneževu dvoru.

Istinski su to i neprocjenjivi svjedoci jednog tragičnog vremena, crno na bijelo svih strahota Grada u Domovinskom ratu.

- Bio sam tajnik Fotokluba “Marin Getaldić”. Stjecajem okolnosti imo sam tamo zalihu crno-bijelih filmova. Vodio sam tečajeve za djecu, godišnje izložbe i sam se bavio fotografijom. U klubu je bio i laboratorij, spremni smo dočekali rat kao da smo znali što će bit a nismo. Iako su neki znali, ali nisu nam rekli – tako je započela naša priča sa službenim fotografom Dubrovačkih muzeja, gosparom Božidarom Gjukićem, ratnim fotografom koji je snimkama za budućnost dokumentirao strahote Domovinskog rata u Dubrovniku.

Spavao je na radnom pultu u Fotoklubu u Đorđićevoj ulici. Nije htio ići doma jer, kaže, osjećao je da treba biti tu u trenucima kad se nešto događa. A događalo se, nažalost, stalno – prisjeća se Gjukić vremena prije e-mailova, a bez struje:

Svaki dan smo izlazili

- Kako je Grad ostao u mraku, cijelu smo opremu preselili u radnju Mira Kernera i spojili se kabelom preko ulice na Zavod za obnovu pa smo cijeli rat mogli pravit fotografije. Izlazili smo po Gradu svaki dan. Bio sam s Mirom Kernerom, družili smo se i slikavali, a i laboratorij sam imao u Kernera pa su filmove donosili Pavo Urban i Zoran Pucarić. Bio je nekakav satelitski odašiljač u Sv. Ivanu i odma smo te slike neđe slali, tako da smo demantirali ono paljenje guma. Sve se viđelo, crno na bijelo. Ko da sam imo pušku u ruci umjesto objektiva - kaže Gjukić.

Dnevno bih ispuco jedan film. Imam od 700 do 800 snimaka. Kamera je tad stvarno bila moćno oružje, pokazala je svijetu istinitu priču iz ratnog Dubrovnika u vrijeme laži i obmana agresora - govori Gjukić i spominje se granatiranja Grada:

- Kad je počelo bubat, mislio sam da je zahod najsigurnije skrovište. Nekako su mi ti zidovi izgledali sigurni. Otvorio sam vrata i prozore da ne puknu stakla. Ušlo je jedno pet, šest gradskih kučaka. Oni oko mene, a ja na daski od zahoda dok je trajao najžešći napad. Nisam to sliko, ali da sam tad imo selfie, ja na zahodu, a oko mene prestrašeni kučki – kroz smijeh opisuje Gjukić strahotu tog crnog dubrovačkog dana.

Kad se napad smirio, izašao je i vidio Grad koji gori, porušen, ranjen – pamti kao danas naš sugovornik događaje od prije 28 godišta.

- To se ne može opisat, to je nešto na što se ne možete pripremit jer niste tako odgojeni, niste očekivali. Šok. Ljudi su dovodili aute u Grad na Peskariju misleći da je to svetinja gdje se nitko neće usuditi gađat. Sjećam se, kad se smračilo, po Stradunu sam išo i kad bi s cipelom malo zastrugo, ostajo je plavičasti trag fosfora. Taj fosfor koji nije izgorio iz fosfornih granata se slegnuo. Nismo znali ni što je fosfor, ni što su minobacačke rakete, koje su tempirane na prvi pa na drugi udarac. Velika većina srećom je eksplodirala na prvi kontakt s kupama na krovovima tako da nisu razorile kuće – govori Gjukić, koji je imao blizak susret s teškom “artiljerijom”.

- Bio sam u portu ispred Gradske. Tu je doletjela jedna kumulativna s krilcima. Ona se zabila, istopila i samo ta krilca vire iz kamena. Lego sam na stomak i snimao prema zvoniku od dominikanaca. Kad je počelo pucat, ja sam skočio na barku, a oni iz mitraljeza pucaju. Skako sam snagom nadljudskom s jedne barke na drugu dok nisam tamo neđe zalego pa iskočio vanka i pobjego. To je neka snaga, možeš skočit tri metra u zrak, spopadne te adrenalin, nagon za samoodržanjem – ističe Gjukić.

Avion koji je gađao Srđ

Jednu fotografiju posebno pamti, a nastala je za kraćeg prekida paljbe.

- Popeli smo se na taracu jedne kuće odakle se vidio zvonik i krov od franjevaca koji je gorio. Snimili smo dvojicu kako gase taj krov i to dok padaju bombe. Snimili smo identičan kadar, Miro u boji, ja crno-bijeli.

Što ga je vuklo da, izlažući se smrtnoj opasnosti, fotografira gradske rane?

- To je nagonski. Nagon za preživljavanjem, spašavanje i sebe i Grada. Mogo sam pobjeć doma, ležat u postelji, sakrit se. Mater i otac su čupali kosu doma, pitajući se đe sam. Jednom me otac vidio s kanočalom na Sv. Ivanu na taraci kako snimam avion koji je gađo Srđ, a okolo samo buba. Kad ga nije onda srce uhitilo... - veli Božo Gjukić.

Atmosferu koja je tad vladala unutar zidina opisuje jednom riječi – tišina.

- Sve su ptice bile pobijene. Totalni muk je bio. Koliko je tih sitnih gelera bilo da ni jedan telefon nije radio, svaka je žičica od telefona u svakoj ulici bila pogođena. Tolika kiša gelera je bila. Imali smo osjećaj klaustrofobije. Stradun je izgledo sužen jer su bile štice, nije bilo one dubine kroz staklene izloge. Izgledo je ko jedna uličica uska i jadna, nešto nevjerojatno. Ljudi nisu bili toliko prepadnuti, nego iznenađeni, uvrijeđeni, kako se to moglo Dubrovniku napravit. Bio je oblijepljen haaškim konvencijama o zaštićenim spomenicima koje su oni namjerno gađali iz tenka. Koristili su je kao metu. Na Lokrumu su točno u nju pogodili, pa balustradu na Sv. Vlahu... To je bilo totalno drugo stanje koje se nije moglo s ničim normalnim usporedit, ni prije ni poslije. Osjećali smo neki bijes. Ja ko da sam držo top u ruci, a ne aparat, takvu sam snagu imo. Sad ću ja vama pokazat crno na bijelo, a ponekad i u boji – opet okreće na šalu pokušavajući strahote rata opisati i na taj način.

Psihološki pritisak

Ali ljudi, izlazili su na ulice?

- Jesu, za inat. I na Porporelu. To je bilo jezivo. Oni su sa Žarkovice puštali narodnjačke songove za psihološki pritisak. Onda bi došo taj Jokić brodom slobodno u porat. Došli bi u uniformama JNA. Sjećam se jedan dan su došli tu i fra Josip Sopta, drag i pametan čovjek vodio ih je kroz franjevački samostan, pokazivo im i pito ih “što ste ovo učinili, kako ovo”. Imam i tu sliku, bio sam s njima. Oni su se pravili ludi, kao da ima neka paralelna linija zapovijedanja. Ko zna kako su oni mislili to opravdat svijetu. Da smo sami sebe gađali, valjda – kaže Gjukić.

Ratne strahote obilježilo je zajedništvo među ljudima koje se ne zaboravlja. No, nije dugo potrajalo:

- Čim je prestala pucnjava, opet su se svi posvađali. A dotad su se ispomagali svi, i susjedi koji su se mrzjeli. To bi trebalo češće prakticirat, ali bez rata, da ljudi budu svjesni da mogu bolje funkcionirat u zajedništvu. Stalno je neka podjela, a u ratu toga nije bilo jer trebalo je sačuvat glavu - zaključuje naš sugovornik.

 

Gjukića je posebno dirnuo, priznaje, požar u portu gdje mu je izgorjela rođakova barka. Božo je tad bio u zaklonu Tvrđave svetog Ivana:

- Od strašne topline je dolazio takav vrući vjetar da to nikad neću zaboravit – priča nam Gjukić, koji se prisjeća i jedne ‘fotke sa Straduna’.

- Popeo sam se na skale od izgorene zgrade Ljetnih igara pa sam snimio namještaj što su vatrogasci iznijeli na Stradun.

Na slici je i Ivica Tošić, direktor Igara, svi u nevjerici. Ne vjeruju da su tu, da se to moglo dogodit Dubrovniku.

 

Iako je bilo ratno vrijeme, ipak je bilo druženja. Gdje se ekipa nalazila?

- Jedina zadnja oaza, prozor u svijet, to je bio hotel ‘Argentina’. Tamo ko da je vrijeme stalo. Tu su bili unproforci, bilo je struje, radila je televizija, ko drugi svijet, sviro je i klavir Antun Simatović. Onda se, recimo, znalo kad će doć gliser s pivom u ‘Talir’ u Cetinića. Pa u Lučija. Sjećam se kad je pukla granata u rub Sponze.

Moje omiljeno mjesto u Lučija je komad zida između prvih i drugih vrata. To mjesto mi je spasilo život. Geleri su uletili skroz unutra, porazbijali sve, počelo se dimit od vreline. Luči se sakrio u gambužu ispod. Srećom, niko nije nastrado – prisjeća se Gjukić.

 

#FOTOGRAFIJA#DUBROVNIK#DOMOVINSKI RAT#BOžIDAR GJUKIć