Uoči 1. maja, Praznika rada, stranka Možemo! položila je buket karanfila na porti Brodosplita, za tisuće radnika koji su ne tako davno gradili brodove koji su kvalitetom konkurirali na svjetskom tržištu. U nekoliko privatizacijskih koraka, od tisuća radnika danas je ostala tek šačica njih, "strateški" raspoređena u desetke manjih poduzeća, s ugovorima koji im ne garantiraju ni stabilno zaposlenje ni bilo kakva druga radnička prava, uz kašnjenja i neisplate plaća, ucjene poslodavca. Sam Brodosplit d.d. danas ima 135 zaposlenih.
I nisu jedini takvi. U posljednjih trideset-i-nešto godina Split i njegova najbliža okolica ostali su bez nekoliko desetaka poduzeća. U tu gospodarsku provaliju otišle su i tisuće zaposlenih koji su od našeg grada činili istinski radnički grad. Nekadašnji industrijski divovi postali su patuljci ili su nestali, a najveći poslodavac u gradu danas je KBC Split.
Nismo ni politički ni ekonomski naivci da vjerujemo da bi sve te silne tvrtke mogle opstati čak i da nije bilo raspada Jugoslavije i njezinog sustava i tržišta, mnoge od tih tvrtki bile su neodržive, neke i ekološki neprihvatljive po današnjim standardima. Jasno nam je i da su neke mogle i trebale imati budućnost da nije bilo organiziranog zločinačkog pothvata zvanog pretvorba i privatizacija.
Ono što je, međutim, najjasnije jest da u posljednjih tridesetak godina sve te propale tvrtke, sva ta nestala radna mjesta nisu nadomještena ničim osim onim što je bilo najlakše i za kupovinu socijalnog mira nadohvat ruke: monokulturom turizma. Nekadašnji radnici i znalci u svojim strukama, uspješni inženjeri, inovatori, kreatori sustavnim su (ne)djelovanjem pretvoreni u uslužnu radnu snagu kojoj nije ponuđena, niti je ičim potaknuta alternativa koja bi proizvodila dodanu vrijednost za cijelo društvo. Proletarijat je pretvoren u prekarijat nesigurne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, ugrožen i stihijskim uvozom i izrabljivanjem strane radne snage. U Europskoj uniji uvoz radne snage je nužnost, ali ne kao sredstvo za pogoršavanje radnih uvjeta i snižavanje cijene rada. Poduzetništvo znači i pravedno tretiranje zaposlenika.
Posredne posljedice ove gospodarske "strategije" koja u Splitu danas vidi jedino igralište za turiste jednako su strašne: od ugrožene infrastrukture i prekomjerne proizvodnje otpada, preko gubitka interesa mladih za obrazovanje, pa do problema koji guši razvoj grada i prijeti daljnjom depopulacijom: stanovanja koje je od temeljnog ljudskog prava postalo nedostižni luksuz zbog suludog rasta cijena nekretnina. Nasuprot tome, zalažemo se za zelenu reindustrijalizaciju u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Dalmaciji i Splitu.
Naš buket crvenih karanfila stoga ukazuje da nam je za budućnost potrebna pravda, solidarnost i okrenutost radu na dobrobit svakog radnika. Današnji dan nije dan za fešte, kao što to nije ni Međunarodni dan žena. Dan je to za borbu.
Splitski radni narode, sritan ti Praznik rada!