JAD U KRALJEVSKOM GRADU Fra Petar Klarić: Kroz suze nam zahvaljuju za jelo

Agneza! Agneza! Zaboravila Agneza jabuke... Kucni joj na prozor dok ne ode... Evo jabuka... – hitro je intervenirala Jelena Matijević, domaćica u Caritasovoj pučkoj kuhinji u Kninu.
– Joj, hvala – prozborila je tiho Kninjanka duge sijede kose, ogrnuta u preveliku vojnu maskirnu jaknu, ostalu od prošlog rata, i brzim korakom otišla s dvije vrećice pune posuda s još toplim ručkom: rižom s porilukom, umakom i paniranim odreskom.

Gospođa u rabljenoj vojnoj odori jedna je od stotinjak Kninjana koji svakodnevno pojedu kuhani obrok pripravljen u javnoj kuhinji smještenoj u prizemlju trošne zgrade.

Nismo Kinezi, al’ dobra je i riža

Špageti s umakom bolonjeze, salata, čokoladni puding, sarma, goveđi gulaš s makaronima, paštafažol, domaći kiseli kupus s krumpirom i kobasicom, punjene paprike, ćufte iliti mesne okruglice... – to su obožavana jela s top-ljestvice jelovnika kninske kuhinje, otkrivaju nam Jelena, te kolegice Milica Pranjić i Kata Mišković.

– Čini mi se da baš ne vole rižu. Mi je nastojimo pripremiti tako da im bude ukusna – kaže kuharica Jelena.

– Nemoj mi toga... Neću ni salate... – stigla je uskoro potvrda teze s pulta na kojem je bradati muškarac s vunenom kapom upravo podizao ručak, promptno reagirajući nakon što je uočio povrtni rižoto kako se “bijeli” iz kazana.

– Ne voliš ni ti riže, jel de? Nismo Kinezi, al’ bolje i riža nego ništa. Daj ti meni slobodno zagrabi još. Evo ja na ručak došo službenim autom – vedro se nadovezao mlađahni i bucmasti korisnik Caritasovih usluga koji, sudeći prema figuri, nije previše zabrinut zbog sadržaja menija.

Kuharice Jelena Matijević i Milica Pranjić: ‘Svakome se može dogoditi da mora po ručak u Caritas’

Za razliku od fasade, unutrašnjost Caritasove kuhinje je čista suprotnost. Doslovce blista: u zagrijanoj, klimatiziranoj dvorani na sredini je ulašteni veliki stol s klupama, na njemu adventski vijenac s upaljenim svijećama, na prozorima cvijeće, okićena jela s raznobojnim svijećama. Sve bez trunka prašine, a iz kuhinje se šire domaći mirisi netom pripremljene hrane.
A kuhinja – sve od rosfraja, ponosne su domaćice. A ponosni bi i veseli trebali biti jer je njihova kuhinja jedna od najčišćih viđenih, a na što bi se mogli ugledati i neki glasoviti luksuzni restorani.

Hrana pri isteku roka

– Sve mora biti po najvišim standardima. Evo vidite: sve sanitarne testove prolazimo s najvećim ocjenama, sve se svakodnevno dezinficira, provode se redovite deratizacije i dezinsekcije. Ovom prilikom želimo zahvaliti svim dobročiniteljima iz domovine i svijeta, svima bez čijih donacija u hrani, novcu, odjeći i drugome ne bi bilo moguće nahraniti sve kojima je to potrebno.

Jedino bismo mogli predložiti ovim velikim trgovačkim lancima da nam koji put doniraju hranu, ali ne onu kojoj je istekao rok, jer se to ne smije, nego onu koja je mjesec dana do tog roka, kako bismo mogli podijeliti onima koji je trebaju, da ih na vrijeme iskoriste – predlaže fra Petar Klarić, voditelj kninskog ureda Caritasa, te župnik i gvardijan kninskog samostana sv. Ante.

Premda glavnina od stotinjak obroka bude spremljeno u lončiće, plastične posude i drugu ambalažu, pa se nosi kućama, ima i onih koji rado pojedu ručak “na licu mjesta”. Tako se nakratko korisniku Jedinku Stojanoviću za stolom pridružio i fra Petar, kako bi ocijenio kvalitetu ručka.

U Caritasovu skladištu pripremaju pakete hrane

– Evo, ja i ti ćemo zajedno. Dobro je. Ja sam dobro marendao pa neću puno – kazao je fra Petar, a njegov susjed za stolom Jedinko je šutke jeo ručak i na koncu zaključio: “Dobro je.”

Trenutačno Caritasov ured u Kninu podijeli oko 500 obiteljskih mjesečnih paketa koji bi trebali zadovoljiti potrebe oko dvije tisuća Kninjana lošijega imovnog stanja. Ipak, ističe fra Klarić, to je manji broj negoli je bio u prvim godinama poslije rata, no opet se primjećuje i kako u posljednje vrijeme u Caritas stižu i nove obitelji, koje do sada nisu nikada imale nikakav kontakt s karitativnim organizacijama ili sustavom socijalne skrbi.

– Ljudima je teško, došli su jer priznaju da ne mogu spojiti kraj s krajem, jer imaju puno djece i ovo im je bilo jedino rješenje. Ova kriza je učinila svoje. Ljudi nemaju posla i moraju se nekako snalaziti. Hvala Bogu, zato barem imaju našu kuhinju – kaže fra Petar.

Mjesečno se skuha oko tri tisuće obroka, od kojih se dio dostavlja i za 22 štićenika koji su sami, te slabo ili nikako pokretni – pojašnjava Kata Mišković, koja se baš vratila s dostave u Golubiću.

– Najteže nam je ipak vidjeti kada neki prvi put dođu ovdje, pa plaču i ne mogu zaustaviti suze. Nekad moraš biti i psiholog, i savjetodavac, i prijatelj.
Nije čovjeku lako kad sve krene nizbrdo i život donese neočekivane nevolje, a to se može dogoditi svakome od nas. Neki nam svaki dan iznova zahvaljuju na ručku. Iskreno – razmišlja perući suđe ručno Milica Pranjić.

– Pa vi sve perete ručno. Vidimo da bi vam dobro došla i perilica za suđe kao donacija – začudimo se mi.

– A bi... – uglas priznaju tri domaćice.
Nastojali smo porazgovorati i s nekima od onih koji su došli po ručak. Razumljivo, većina se “zabunda” i nabije kapu na čelu ne želeći da ih u javnosti netko povezuje s pučkom kuhinjom.

‘Nemoj mi riže, neću ni salate’, šalju se upute s prozorčića

Nek se stidi tko krade

– Pa što bi me bilo stid. Ništa ne kradem. Nek se stide oni koji kradu, znaju oni koji su – borbeno ističe starčić zajapurenog lica.

– Kako je? – pitamo čovjeka na odlasku.
– Gadno – odgovori on kratko i produži prema vratima.
A za Božić će korisnici pučke kuhinje dobiti i pola kilograma svinjskog tzv. carskog mesa.

– Nije odojak, ali opet super – obradovao se na tu informaciju fino izbrijani, uredno potšišani stariji Kninjanin.
I, podsjećaju u Caritasu, naše usluge koriste građani bilo koje vjere ili nacionalnosti, kako ne bi ispalo da to nije tako.

U paketima i čokolade, naranče... Već se zna da visok postotak kninskog stanovništva koristi neki ili sve vrste državne i crkvene pomoći kako bi prebrodili beznadne gospodarske neprilike u tom gradu. Bezočno nemarna i lažljiva politika, svjetska kriza i(li) nešto treće - svejedno zbog čega, ali činjenica je da značajan postotak Kninjana i danas hoda u trokutu Ulice Gojka Šuška, Ulice dr. Franje Tuđmana i 7. gardijske brigade, reći će mnogi. Dok je u prvoj spasonosni Centar za socijalnu skrb, u drugoj je Caritasov ured u kojem se dijele dugo očekivani paketi brašna, ulja, riže, tjestenine, kave, higijenskih potrepština i svega što dobročinitelji pošalju ili donesu. - Ova dva dana ćemo podijeliti oko 300 božićnih paketa, a u kojima se mogu naći i čokolade i slastice za djecu, sokovi i drugi prigodni darovi – kaže Mara Rajić, dok iza nje kolegice Ljiljana Batarilo i Zorica Tuka slažu pakete od namirnica koje su pristigle od dubrovačkih humanitaraca. Iz paketa vire čokoladne figure sv. Nikole, Djeda Božićnjaka i ostalih likova, adventske čokoladne slikovnice, naranče, riblje kozerve, a to bi moglo razveseliti djecu i odrasle. - Nije sve tako crno. Evo uvijek nešto ima. Vidi ima i boca pjenušca – na šalu okreće jedan od posjetitelja skladišta.

Nosi ručak nepokretnom prijatelju Neki koriste priliku upozoriti na prevladavajuće siromaštvo u “kraljevskom gradu Kninu”. - Napišite vi i ovo: nije Knin grad samo 5. osmoga, na Oluju, niti na blagdan sv. Ante. Evo ja imam PTSP i nosim ovaj ručak svome prijatelju, ratnom vojnom invalidu, jer nema nikoga drugoga. Svi su zaboravili na njega. Napišite to – kazao nam je Ivan Balov. - Hoćemo – odgovorili smo.