Uvijek je slađe ono što je zabranjeno. U jednoumlju Božić navodno nije bio omiljen, ali nekim su ga čudom svi slavili. U komunizmu svi su katolici bili obilježeni, no svi su sasvim normalno išli na ponoćku. Matere bi nas vodile u Male braće da vidimo Betlehem i Malog Isusa u štalici. Hebalo nam se ko će nas viđet na izlazu. Grad je mirisao po bakalaru. Onda smo ga, naime, svi mogli kupiti. Lude komunjare dale su nam i 13. plaću, povišicu, K15 i dodatak za djecu. Eto, jedino što nam nisu čestitali Božić. Po principu "hoć još i muzičku želju", to su preskočili. Stari ljudi govorili su "To je nama naš Tito dao". Da, da, bio je taj čovjek na razini maloga boga. U božićno vrijeme niko se baš nije buso u prsa da je komunjara. A bogami, ni da je veliki Hrvat. Veći od nas uobičajenih Hrvata. Mi djeca išli smo kolendavat. Bio nam je to glavni izvor zarade. Kolendari d.d. Išli smo samo u provjerene kuće đe ispod 20-30 eura nismo otvarali usta. Za ostale koji nam nisu nijanci otvarala vrata čuvali smo onaj dio teksta s lozama i murvama i svime ostalim s čime se te riječi rimuju. A znalo se ko tradicionalno ne otvara vrata. Za one najgore čuvali smo hovno od kučka. Da ugazi u njega kad bude izlazio vanka. Danas djeca ne dolaze čestitat nego dosađivat. Prvo, niko ne zna pjevat kolendu, ko da im je neko prnuo u uho kad su se rodili. Treće, samo sprtljaju na brzinu da se riješe. Nakon prvog stiha živčano zvone na vrata, pomalo u panici što nisi odma otvorio. Samo što ne bestimamju, koji kua. Nema osmijeha kad mu uvališ kolač ili naranču. Samo traže lovu. Pa i kad skupe tu nesretnu lovu, postaju idealna meta narkomanima koji ih samo sačekaju iza kantuna, isprepadaju s onim izbečenim facama i pokupe utržak.Na televiziji je nekad pjevala natapirana Ana Štefok, histerična Nela Eržišnik valjala je bisere, a pjevali su se narodnjaci iz najcrnjih srpskih predgradskih krčmi. Nakon nastupa plesa seljaka iz malog kosovskog sela Kukulele, slijedio bi nastup etno-grupe iz Pančeva koja bi nam na slikovit način, vrlo prigodno pokazala kako su njihovi preci klali pa zavladali. Poslije bi nastupio ultramoderan Milo Hrnić u bijelom odijelu i crnoj strukiranoj i razdrljenoj košulji s velikim koletom i debelom kadenom oko vrata i mi bi popadali na "Mila majko, ide brod". Da sve bude u stilu bratstva i jednistva, pojavili bi se i Slovenci s njihovom poznatom junačkom pjesmom "Pilote, gori vam krilo, hajlili, hajlili, hajlo". Kao vrhunac pokazali bi nam kako peku praca u poznatom makedonskom mjestu Kurčevski, na što bi nama krenula slina na usta, ali smo ostali u svom religioznom uvjerenju da na Badnjak treba postit. Osim toga, nismo praci ko oni. Svi smo bili jednaki, niko nije bio bliži oltaru ni Bogu. To je bilo vrijeme kad smo se intenzivno družili s Bogom jer je tada hodo po svijetu. Da, bilo je i onih koji su došli samo proučavat situaciju. Izdao bi ih vlastiti prdac, Tihomir tzv., ali nikome to nije smetalo. Osim svećeniku koji bi u tom slučaju malo teže disao. Nekad bi nas i "legitimiso" neki drug u plavom jer smo po ulicama pjevali božićne pjesme. Održo bi nam politički govor kako Bog ne postoji i kako smo svi mi u zabludi. Božić je značio mir. Pa vas ja sad pitam – jeste li našli svoj mir?Maja