Sve što se dogodi na ekskurziji, ostaje među između profesora i učenika. Osim ako se nije pretjeralo. S tim da nastavnici uglavnom ne pretjeraju. Ni u čemu. Dobro, osim u hrani. Svima im narastu guzice za dva broja. A djeca ko djeca. Stvar je u tome da moraš u glavi odrediti limite neprilagođenog ponašanja. Koliko moš "ne viđet", a da ga ne prijaviš? Koliko moš otrpjet, a da ga ne odvališ nogom? Stvar je u tome što se između putnika stvori neka vrsta obiteljske bliskosti (bez pokvarenih pedofilskih komentara, molim). Ono kad uđeš u bus, a tamo smrdi ko da je nešto umrlo. Hebote, neko ga je momački odvalio – jedva izustiš. E da, bestimanje postaje dio uobičajenog vokabulara. Završit rečenicu bez "hebote" postaje neostvarivo. Djeco, s lijeve strane je crkva, a s desne... hovno od kučka pa pazite da ne ugazite. Kad si u grupi, onda i prelazak ceste predstavlja pustolovinu. Pogotovo kad si u Njemačkoj đe su za sve nepravilnosti izmislili drakonske kazne. Riganje po putu – 10 eura. Pišanje u kunetu – 15 eura. Prelazak ceste dok je crveno – 15 dana radnog logora.Zato je naš prelazak preko ceste izgledao ovako: Požurite, heba ga pas, viš da je zeleno koje traje 3 i po sekunde, ča ste tako lini i vučete se ka mandrili. Crveno je, heba ga pas, biži s ceste, hoš da te se Nimci dočepaju? Postotak bliskosti naraste na najvišu razinu kad čekate zajedno red u zahodu. Hoš ti šrat ili što? Ne, samo bi se malo pišala! E, a pišanje ti postane svakodnevna bušilica u mozgu. Zato što puno hodaš (tri kruga oko zemaljske kugle otprilike) pa moraš često pit (jednu Vltavu otprilike) i zato često pišaš (dva Dunava otprilike). A kako zahoda baš nema na svakom kantunu, ekskurzija ti ostane u sjećanju kao vrijeme kad ti se mjehur pretvarao u milijun mjekurčića. I kad nađeš hebeni zahod, čeka te red do Australije. Ili je ispišan pa ti trebaju peraje i dihalica. Ili ti odmah na ulazu naplate nuždu. Imaš aparat na kojemu je nacrtan neki nesretni lik kako šere i drugi kako piša. Ovome kako piša posebno je naglašeno da GA ne vadi i ne cilja iz daljine, nego da jednostavno sjedne na dasku ko sav normalni svijet. To zadovoljstvo stajat će vas 50 do 80 centi. Hvala što ste koristili naš WC i što ste se pošrali u našem zahodu. No, ako je hrana masna i teška, svima se stvori isti problem – ne moš šrat. Nikako.Recimo da se i to može svrstati u bliskost, ono kad ujutro siđeš na doručak pa zabrinuto pitaš ekipu: Jesmo li ga jutros? Ništa. Začepilo. Kako dani prolaze, to prerasta u općenarodni problem. Ono kad je lik prilično mršav, a izleti mu stomak veličine bečke katedrale. Sedmi mjesec trudnoće. Tako da smo svi s napetošću iščekivali veseli događaj. Prinovu. Moram reć da smo sami sebi krivi za to. Čovječe, nismo prošli kraj nekog štanda ili slastičarnice, a da nismo probali sladoled, kolač, neko neidentificirano hovno kojem smo se svi čudili i slasno mezili. A i pivo im je vražje, majke mi. Moš popit cijelo jezero. Neki i jesu. I ništa. Recimo. Moderne ekskurzije zahtijevaju vukove od razrednika. One koji te mogu pratit u svemu i zaustavit oštrim predmetom kad pretjeraš. Jedini spas je kad hotel ima Wi Fi. Onda se svi spoje i bleje u svoje mobitele. Kako nam je bilo? Naporno, preskupo, prebrzo, prekratko za sve viđet. Ali....super!Maja