Čim krene proljeće, krenu i radovi na cestama. Jer je u nas sibirska zima i fakat (utjecaj Turaka na mene) ne možeš radit. Hebote, snijeg je do koljena, sve je vlažno i sve se smrzava. Kad bismo se lagali. S prvim turistima, krenu i prve dikele. I žao mi je tih ljudi kraj kojih najčešće prolazimo u klimatiziranim autobusima. Piči sunce, kamen se topi, a oni kopaju neku glupu cestu koju će ponovo raskopat za par godina kad neki drugi vlastodržac odluči skupljat predizborne glasove. A možda i za petnaestak dana kad se sjete da je pri zatrpavanju gradilišta neki Hakija ostavio čakiju tamo đe su već posuli cimenat. Jer je to čakija vrijedna preko milijun nečega, a i nema je u Gradu za kupit.Tako je jedne godine u srcu srca sezone kopana vrlo prometna cesta za mjesto, izmislit ću ga, Kokošicu. Prvi put, slagat ću vas, za optičke kabele. Drugi put, ma nije prošlo 5 dana, jer su pri zatrpavanju zaboravili stavit i (slagat ću vas) vodovodne cijevi („Hebote, cijelo se vrijeme pitam koji će nam kua ove cijevi“ – bio je komentar Hakije odozgo dok se češao po glavi, gornjoj i donjoj, kad su ga pitali kako je mogo to zaboravit pa sad moraju ponovo kopat). Koliko puta sam u svom putovanju na poso zapravo zabrinuto gledala kroz prozor pitajući se hoću li stić na vrijeme, a krenula sam sat i po prije? Čovječe, nama iz Kokošice svaki odmak od stana jedna je velika pustolovina.Nakon što razgrneš kučja hovna i ostavljene boce od pive, uđeš u pretrpan autobus u kojemu se uglavnom neko ili nešto čuje. Repertoar čine hovna, pišina, česan ili luk, nekome iz usta alkohol od sinoć, a bogami i noge. Rođače, to nije za pranje, to ti je za odsijecanje. I sad kad prolazim kroz, izmislit ću, Tobolac, mislim se, koji su to kua zapravo lani radili? Cesta je još gora nego što je bila, prolazak kroz nju je ko trčanje s preponama, a u mjestu se i dalje čuju hovna. Pa zar nisu kopali da bi cesta poslije bila barem ravna, ako ne i totalno kako Bog zapovijeda, i da se ljudima ne čuje kanalizacija. Čovječe, pri samom prolasku kroz mjesto, ajde neka bude minut-dva na postaji, u bus uđe takav smrad da ga se ne možeš riješit do Kokošice. Zamisli kako je ljudima tu živjet! E da, kad god je bus tuda prolazio, dokle ga nisu preusmjerili preko mosta (čija tabela ima pravopisnih i gramatičkih problema), uočljivi su bili rijetki šljakeri, brat-bratu, najviše 5,6 njih. Od toga je jedan nešto kopo dole, a ostalih 4-5 je gledalo. Ko i mi iz busa.Sjećate li se Japanaca nakon svih onih katastrofa što su im se dogodile? Potres, cunami, zračenje. Nakon tjedan dana ko da ništa nije bilo. Bez glupih i plačljivih izjava stradalnika po glupim vijestima. Uzeli dikelu, zasukali rukave i napravili. Još i nama poslali neku pomoć koju sam obećali prije svih tih šranja. Matere mi moje, naši me neodoljivo podsjećaju na Pata i Mata, ona dva smotana iz češkog animiranog filma A je to. Kad idu zabit čavo u zid za objesit sliku pa odvale cijelu stranu zgrade. Ma, sve će to narod pozlatiti. Samo ne naš narod.Maja