Stil Putovanja

ĐIR PO EUROPI

Skup grad za skromne građane: popiti kavu tamo možda je luksuz, no toliko toga imate za vidjeti...

ĐIR PO EUROPI

Tek fragmente nekoga grada moguće je posjetitelju složiti ako je putovanje kratko, a pet-šest dana - što je to da bi se vidjelo sve što nudi grad kao što je Kopenhagen, prijestolnica Kraljevine Danske? Samo je muzeja - što umjetničkih, što povijesnih, vojnih, specijaliziranih... - na desetke, ne zna čovjek odakle bi započeo: od Nacionalne galerije, Gliptoteke, čuvene Louisiane - Muzeja moderne umjetnosti, Muzeja dizajna, Muzeja radništva, medicine, porculana…? Pa dvorci, galerije, parkovi…

No, možda je najvrednije što se u Kopenhagenu može vidjeti - način na koji žive njegovi stanovnici. A žive prilično mirno, bez klasične metropolitanske užurbanosti vidljive u drugim velikim europskim gradovima, osobito onima mediteranskim, i iako je riječ o bogatoj zemlji i bogatom gradu, sve se čini podređeno kršćansko-protestantskim religijskim nazorima prema kojima je nepristojno razmetati se bogatstvom. Zapravo razmetati se općenito, bilo čime.

Bez prometne buke

Kopenhagen je poznat kao jedan od najugodnijiih gradova za život u Europi. Postoje mjerila te ugodnosti, nije stvar samo u dojmu, no već i sam dojam potvrđuje taj status.

Ako ni iz čega drugog, ugodnost življenja proizlazila bi iz toga što je Kopenhagen tih grad, bez prometne buke. U odnosu na južnije, da ne kažem temperamentnije dijelove Europe, vozi se gotovo sporo, u automobilima koji se ne ističu luksuznim markama ni linijama, a ono što Kopenhažani nazivaju “prometnom gužvom u špici”, gužve - po hrvatskim mjerilima - nije vidjelo.

Toj relativnoj tišini na gradskim ulicama pridonosi činjenica što je baš početkom ove godine, zahvaljujući dugoročnom projektu gradske uprave na postizanju visokih okolišnih standarda, broj bicikla kao prometnog sredstva koje se koristi za gradsku vožnju - premašio broj automobila. A ti bicikli često su zahrđale dvokolice, što je potpuno nevažno ako se kotrljaju i ako imaju signalno svjetlo, što zahtijevaju vrlo strogi propisi.

Kopenhagen je - u usporedbi s hrvatskim prilikama i primanjima - vrlo skup grad, jedan od najskupljih u Europi, posebno kad je u pitanju luksuz u koji, na primjer, spada i kava. Popiti je u kafiću košta od 30 do 50 kruna (odnos krune i kune može se uzeti kao jedan prema jedan). No i pecivo je više od 35 k(r)una, sendvič pedesetak.

Kugla sladoleda u slastičarnici na Nyhavnu (Nova luka koja je nova bila u 18. stoljeću), turistima najprivlačnijem i najslikovitijem dijelu grada, košta 35 kruna, no s obzirom na to da su dvije kugle 40, a tri 45 kruna, razumno je pretpostaviti da jedna kugla, zapravo, košta samo pet kruna, a da je ostalo iznos kojim se namiruju visoki najmovi i visoki porezi.

Znaju čemu služi porez

Danci se, međutim, ne bune: porezi možda jesu golemi, ali oni znaju za što ih plaćaju - tko ostane bez prihoda, bez posla, bez stana, ne mora se bojati: bogata, no socijalno senzibilizirana zemlja ima razvijene mehanizme uz pomoć kojih se takvima osigurava dovoljno novca za život, za stanovanje, a osiguravaju im se i prilike za posao.

Odatle najviše i proizlazi osjećaj sigurnosti koji imaju stanovnici Danske, zamjetan posjetitelju i u cool atmosferi koja se da osjetiti na kopenhaškim ulicama. Danci su opušteni, ljubazni i susretljivi, a turiste dočekuju decentno i nenametljivo.

Na koncu, iz Hrvatske se (u vlastitom aranžmanu) u Kopenhagen avionom može otputovati po prihvatljivim cijenama, pogotovo ako se putovanje planira unaprijed i karta ugrabi na kakvom popustu, za sto pedeset do dvjesto eura po osobi.

A vrijedi vidjeti kako je živjeti u jednoj lijepoj, uređenoj, mirnoj zemlji.


'Goli' prozori

Ako Danci i proizvode rolete, grilje i zavjese, onda je to vjerojatno namijenjeno samo izvozu. Njima takvi proizvodi nisu potrebni, sudeći po tome što ih na kopenhaškim prozorima - najčešće velikim otvorenim staklenim plohama kroz koje se lako može zaviriti u “tuđi život” - jednostavno nema.

Dva su objašnjenja tome: prvo, da kao protestanti-luterani žele pokazati da “nemaju što kriti”, te drugo - sjevernjačka klima ne osigurava toliko sunca i svjetlosti kao u južnijim dijelovima Europe, pa se velikim staklenim plohama osigurava da stambeni i poslovni prostori budu što bolje osvijetljeni.


“Hercegovina” se preselila

Desetljećima je, sve do prošle godine, posjetitelje Kopenhagena na uglu čuvenog parka Tivoli dočekivao veliki logo restorana “Hercegovina” vlasnika Ivana Jurića, lokala poznatog i po janjetini s ražnja. Kako je zgrada u kojoj je bio smješten srušena da bi se gradila nova, restoran je prošle godine preseljen u Frederiksberg, na šire gradsko područje. Sjajna, prepoznatljiva kužina chefa “Hercegovine”, Dalmatinca Ante Kokana iz Dicma, na novu je lokaciju lako privukla kako svoje stare, tako i nove goste.


Hrvatska im skupa?!

Studentska sobica s upotrebom kuhinje i kupaonice, i to u susjednom administrativnom središtu, košta četiri tisuće kruna mjesečno, dok je najam stana od stotinjak “kvadrata” u širem centru grada - gotovo 30 tisuća kruna. Zanimljivo je, međutim, što hrvatski turistički radnici za Dance kažu da malo dolaze jer im je Hrvatska preskupa, odnosno smatraju da previše plate za ono što dobiju.

 

Naslovnica Putovanja