Stil Ljepota

U ČETIRI ZIDA

Prof. Dina Linda Veronika: Žene, nemojte trpjeti batine! A one se ne događaju samo u nižim društvenim slojevima...

U ČETIRI ZIDA

Iako se može učiniti da se o problemu nasilja nad ženama posljednjih godina mnogo više govori, ono, nažalost, i dalje ostaje jedan od gorućih društvenih problema, a unatoč činjenici da je gotovo svaka treća žena u Hrvatskoj doživjela neki oblik nasilja, Vlada RH još uvijek nije ratificirala Konvenciju protiv nasilja nad ženama.

Prave razmjere ovog problema nemoguće je i doznati jer nasilne zajednice uglavnom traju jako dugo, a žene koje trpe u prosjeku potraže pomoć tek nakon 39 napada. Mnoge nasilje ne prijavljuju jer ga uopće i ne prepoznaju ili, pak, osjećaju sram pa ga radije prikrivaju, a mnoge su zabrinute i zbog vlastite ekonomske budućnosti, što je i razumljivo ako uzmemo u obzir da su žene manje zaposlene i potplaćene, da češće od muškaraca rade na crno te da njih samo oko 13 posto u Hrvatskoj ima upisanu nekretninu na svoje ime.

PTSP i samoranjavanje

- K tome valja dodati kako se žene boje prijaviti nasilje i zbog straha da će se ono u tom slučaju još i povećati jer institucije neće dobro obaviti svoj posao. Nažalost, taj strah je utemeljen u poraznim činjenicama, pa nije lako žrtvu poticati da prijavi nasilje - kaže prof. Dina Linda Veronika, psihoterapeutkinja u Savjetovalištu za žene pri splitskoj udruzi "Domine", gdje je u sklopu aktualne međunarodne kampanje “16. dana aktivizma protiv nasilja nad ženama” održala i predavanje o ovoj temi.

Pa iako se kontinuirano bavi spomenutom problematikom kroz psihoterapijske tretmane sa žrtvama, Linda Veronika priznaje da je rad s ovim osobama jako težak.

- S jedne strane empatija sa žrtvom uglavnom je psihički iscrpljujuća, a s druge strane agresor upravo i računa na čovjekovu tendenciju nepoduzimanja, odnosno održavanja statusa quo. I eto nas začas u začaranom krugu - objašnjava ona, napominjući kako je djelovati, ipak, nužno jer posljedice nasilja mogu biti izuzetno teške te čak uroditi PTSP-om.

Takvo stanje uključuje promjenu afekata kod žrtve, pa se, među ostalim, javlja sklonost depresiji i samoranjavanju.

- Samoranjavanje ne mora biti ekstremno, već se može javiti i u blažoj formi zanemarivanja sebe, npr. trajnim odbijanjem da se ode na ginekološki pregled - upozorava Veronika.

'Ne mogu pobjeći'

Kod žrtve se mogu javiti i promjene svijesti, u obliku amnezija ili povremenih disocijacijskih epizoda, odnosno nestvarnog doživljaja sebe ili svijeta, što ih obično i motivira da potraže pomoć. Također, žene koje trpe nasilje često dožive i promjenu opažanja sebe, ali i promjenu u opažanju počinitelja kojem počnu nerealno pripisivati apsolutnu moć tipa “Ne mogu nigdje pobjeći jer bi me on svugdje pronašao!”.


Prof. Veronika: Česta je racionalizacija počinitelja: Dobar je on čovjek, osim kad popije…

Moguće je i razvijanje paradoksalne zahvalnosti jer žrtva inicijalno ima veliki osjećaj krivnje pa nasilje doživljava kao svojevrsno olakšanje koje joj pomaže čuvati vlastite granice, ali takav slučaj već spada u područje duboke patologije, upozorava naša sugovornica.

- Češći je slučaj nadnaravnog odnosa prema problemu pa žrtva kaže kako joj je Bog dao taj križ da ga nosi ili, pak, racionalizacija počinitelja tipa “Dobar je on čovjek, osim kad popije…” Međutim sve je to samo zatvaranje očiju pred problemima - kaže psihoterapeutkinja Veronika.

Djeca sve kopiraju

No, na putu djelovanja protiv nasilja kao društvo suočeni smo s brojnim opasnim predrasudama koje koče promjene.

- Jedna od najraširenijih predrasuda kaže da su odnosi između dvoje ljudi njihova privatna stvar jer je obitelj svetinja u koju se nitko nema pravo dirati. To je apsolutno netočno jer je riječ i o društvenom problemu koji za posljedicu ima činjenicu da zlostavljana žena ne može biti najbolja mama svom djetetu u takvim okolnostima, da neće pružati svoj maksimum niti na poslu, da će često odlaziti na bolovanja, a što je najgore, i to da su djeca iz nasilničkih obitelji sklonija nasilju jer je riječ o obrascu ponašanja koje se uči kopiranjem - objašnjava Linda Veronika.

U našem društvu česte su i predrasude koje tvrde kako je žena svojim ponašanjem izazvala nasilnika te da muškarac kao hranitelj obitelji ima veća prava od žene.

- Sve je to pogrešno shvaćanje jer isključiva odgovornost za nasilje počiva na nasilniku, nikada na žrtvi, a makar muškarci i žene imali različite uloge u obitelji, njihovi odnosi moraju se temeljiti na ravnopravnosti i međusobnom poštovanju - kaže ona.

Arhetip “nježnoga grubijana” odgovoran je, pak, za predrasudu da žene vole nasilje, no ono može, osim u slučaju krajnje patologije, izroditi samo bijesom, a nikako strašću.

Nesigurni u sebe

- Pojedine žrtve ne izlaze iz kruga nasilja uz opravdanje kako je bolje zbog djece ne ugroziti bračnu zajednicu. Ovo ponašanje često ima podlogu u uvjerenju da je ženina sudbina ionako da šuti i trpi. No, zauzimajući takav stav, žrtva zapravo nikome ne pomaže; ni sebi ni nasilniku, kojega također treba suočiti sa sobom, niti vlastitoj djeci jer ona time usvajaju loš primjer pa se sutra neće znati zauzeti za sebe u sličnim situacijama - kaže naša psihoterapeutkinja.



Nije istinito ni rašireno uvjerenje kako se nasilje najčešće događa u najnižim društvenim slojevima, niti su, kako se često spominje, nasilnici uglavnom alkoholičari ili mentalni bolesnici, kao što ni žene koje trpe nasilje nisu bolesne mazohistkinje.

- Ne postoji “profil” zlostavljača niti “profil” žrtve! No, ono što je zajedničko svim zlostavljačima je nisko samopoštovanje i temeljna nesigurnost u sebe, a često i to da potječu iz nasilničkih obitelji. Što se tiče žrtava, treba znati da se nasilje može dogoditi svakome, no žene koje trpe nasilje češće potječu iz takvih obitelji i također imaju niže samopouzdanje - kaže Veronika, napominjući da kao odgovorni građani trebamo razvijati svijest kako se nasilje događa svuda oko nas i kako se u konačnici tiče svih nas.

Kad dođemo da takve svijesti, onda će i rečenice poput “Udri, Ive, neka makar po batinama znam da sam ti žena”, otići zauvijek u ropotarnicu prošlosti kao relikt jednog izgubljenog vremena u kojemu su savjetovališta za žene svakodnevno bila ispunjena ženama s masnicama na oku, polomljenim kostima i slomljenog duha.

Tada će i Međunarodni dan ljudskih prava koji obilježavamo danas, 10. prosinca, možda biti ispunjen nekim veselijim notama.

SINIŠA JOVIĆ

Naslovnica Ljepota