Sport Vodeni sportovi

DALMACIJA U SRCU

Slovenska plivačica Barbara Kus: Kada umrem, pepeo mi prospite u moru ispred Hvara

DALMACIJA U SRCU

Slovenka Barbara Kus, nekadašnja međunarodno poznata plivačica, ovog je ljeta boravila u Starome Gradu na Hvaru.

Neki stariji Starograjani je još uvijek dobro pamte, a ona je u Paiz došla obnoviti sjećanja na svoja itekako uspješna sudjelovanja na popularnom Maratonu “Faros”, jednom od vodećih svjetskih natjacanja u daljinskom plivanju. Koliko su je u toj prigodi dirnuli drevni Faros, prijatelji, poznavatelji, pa i njoj najdraži maraton na kojem su pobjede odnijeli Talijan Matteo Furlan i Njemica Angela Maurer tijekom plovidbe starogrojskom valom odjednom je izustila:

– Kad jednom umrem, moj pepeo “darujte” moru kod rta Kabal.

Zanimalo nas je otkud toliko oduševljenje nekadašnje daljinke hvarskim maratonom, osobito što među mali milijun izjava vezanih uz to natjecanje nismo našli niti jednu sličnu. To nije rekla čak ni legendarna Nizozemka Irene van der Laan, koja je ljetos u Starome Gradu zabilježila svoj 24. nastup. Plivala je 19. put uzastopno, što znači da nije propustila niti jedno natjecanje od 1998., a bila je pobjednicom “Farosa” 1980. i 1982. godine. 

No, Barbara se na svojim počecima bavila i bazenskim plivanjem, pa je pitamo sjeća li se nečeg posebnog iz tih vremena.

– Moj je najveći uspjeh u bazenskom plivanju zasigurno titula omladinske prvakinje Balkana na 800 metara slobodno koju sam osvojila 1984. u bugarskom Blagojevgradu. Bila je to ujedno i jedina pojedinačna titula za bivšu Jugoslaviju na tom prvenstvu na kojemu sam zauzela i treće mjesto na 400 slobodno. Iste godine sam na prvenstvu Balkana osvojila treće mjesto sa štafetom 4 x 200 slobodno i bila peta na 800 slobodno. Samo godinu kasnije sam u grčkom Solunu zauzela treće mjesto na 800 slobodno, da bi 1986. nastupila na omladinskom prvenstvu Europe u Berlinu, gde sam sa štafetom 4 x 200 slobodno oborila apsolutni jugoslavenski rekord i zauzela šesto mjesto. Na 400 i 800 slobodno više sam puta obarala rekorde u pionirskim i omladinskim kategorijama. Moj najbolji rezultat na 800 slobodno je 9:00,64.

Znamo da ste više od 20 puta bili prvakinja bivše države u različitim starosnim grupama, ali kada su započeli vaši uspjesi na Faros maratonu?

– Prvi nastup sam imala 1985. i odmah pobijedila u ženskoj konkurenciji, a imala sam samo 14 godina. Za maraton sam se odlučila zato što sam u to vrijeme izuzetno puno trenirala, nikad nisam bila brža ne samo na kratkim, nego i dugim dionicama. Međutim, ni u snu nisam očekivala da će to biti toliko teško, jer se u to vrijeme još nije ni plivalo 1.500 m za žene.

Kako ste se onda uopće pripremali za jedno tako veliko natjecanje?

– Vrlo dobro se sjećam tih priprema, poslije bazenske sezone sam ostajala trenirati jedan put dnevno sve do 20. kolovoza. Još imam u svom arhivu ispisana vremena na svakih 100 metara tijekom treniga, jer je uvjek netko bio samnom, moj otac ili moja sestra, da bi pratili kojim tempom plivam. Onda smo otišli na godišnji odmor u Crikvenicu, gdje sam nastavila raditi. Tamo smo pronašli jedan zaljev, ocijenili da je širok nekih 400 metara i svako jutro sam trenirala u moru. No, moram priznati da sam tada, kao i dan danas, imala veliki strah od mora.... Nisam s tim baš ponosna, ali strah je kod mene uvijek prisutan, osobito na otvorenom moru, nisam baš opuštena.

Je li vas barem donekle ohrabrila vaša prva pobjeda na Otoku sunca?

– Naravno, Faros mi je donio samopouzdanje, potvrdu da dobro radim, da bih mogla još puno toga postići upravo na dužim dionicama. Ali tada, u ono vrijeme, open water još nije bio na europskim i svjetskim prvenstvima, ni Olimpijskim igrama. Željela sam još puno toga otplivati, dobila sam pozive za Egipat i Englesku, ali kada imaš 14 godina roditelji ti uglavnom o svemu odlučuju, tako da je i to prolazilo mimo mene.

Ipak, iduću pobjedu na Farosu postigli ste već sljedeće 1986. godine?

– Tada sam, istini za volju, imala iskustvo iza sebe, znala sam što me čeka u Starome Gradu pa sam se uspjela puno bolje mentalno pripremiti na 16 kilometara. I te godine je na moje veliko zadovoljstvo pao rekord staze, što sam ga preuzela od fenomenalne Irene van der Laan. Ostao je slijedećih 10 godina, 3:33:48 čini mi se...

Pretpostavljam da vam Stari Grad znači više od samog natjecanja?

– U tom, gradu mi je ama baš sve lijepo. Kad je riječ o plivanju sve mi je bilo super, sve mi je bilo novo i sve mi je davalo neki osjećaj da smo mi, long distance swimmers, stvarno nešto posebno. Uživala sam u svakom trenutku. Ona tinejdžerska naivnost, otvorenost, ono kad još ne znaš što ti se sve loše može dogoditi u životu... Stari Grad je meni sve najbolje iz mog tinejdžerskog života. Baš sve najbolje! Uspjeh u plivanju, prva prava ljubav, koje nikad ne zaboraviš, prijateljstva što još uvjek traju i trajat će....

Vaš pokojni otac vas je redovito pratio na natjecanjima?

– Je, i zato je sve to bilo još snažnije, sve smo proživljavali zajedno. Mogu reći da je on zaista bio moj najveći fan, moj svjetionik i moja podrška. Za vrijeme dok sam plivala otac je bio dva mandata predsjednik Plivačkog kluba Rudar iz Trbovlja, gde sam živjela sve do svoje 40. godine. Tijekom 1987. došlo je puno problema, najprije zbog ozljeda, zbog jedne gluposti, pa onda i druge nisam trenirala gotovo dva mjeseca u ljetnoj sezoni. Naravno, to se odrazilo i na moj nastup na Farosu, gde sam još prije okretišta odustala.

Dakle, to vrijeme vam baš i nije išlo na ruku?

– Kada sad, s 30-godišnje distance pogledam na to, bila je to godina kada je sve počelo ići nizbrdo... Loše odluke, loša sreća i sve se završilo na samom dnu. Dobro pamtim taj 19. lipnja 1988., spakirali smo kofere, sjeli u automobil i krenuli na more. Na godišnji odmor. Odmah iza granice, koje tada još nije ni bilo, jedno 18 kilometara prije Rijeke, sudarili smo se sa autobusom. U tom trenutku u kojem čuješ svaku svoju kost, koja se lomi, vidiš cijeli svoj život k’o u filmu, u tom jednom trenutku cijeli mi se život okrenuo naopako.

Ostali ste bez oca?

– Da, na moju veliku žalost. Ostala sam bez oca, bez plivanja, bez svega što me je do tada ispunjavalo i bilo moj život. Našla sam se na sasvim nepoznatom, skliskom terenu. Sa 17 godina. Prošlo je više od 5 godina dok sam se nekako rekuperala, dok sam koliko toliko počela živjeti normalno, postavila život na nove osnove, našla neke nove ciljeve, ali u pravom smislu tek kada sam se mnogo godina kasnije opet vratila u plivanje, sam se osjetila ponovo živom. Stvarno živom. Onaj miris klora kad čovjek uđe u bazen - k’o da sam došla kući.

Što danas radite, čime se bavite?

– Evo, sada već šest godina živim na samom sjeveroistoku Slovenije, doslovno 100 metara od mađarske granice, na jednoj maloj farmi, sa kozama, konjem, kokoškama, naravno mačkom i psom. Imam sina, Gašpera, koji je ove godine postao punoljetan, ide u srednju kemijsku školu i čini sve da bi položio ispit za pilota ultralakih zrakoplova. Vjerujem da će mu se taj san ostvariti, a kad smo bili na Hvaru posjetili smo uzletište AK ‘Faros’ kod Vrbanja, izmjerio je dužinu aktivne staze i možda jednom zajedno poletimo prijateljima na taj prelijepi otok. 

Ja radim kao trenerica plivanja u jednom malom klubu, Plivački klub Zdravilišče Radenci, dakle, u jednoj od regija s puno toplica, ali gde plivanju nikad nije bilo mjesta. No, uvjerena sam da smo makar polako krenuli pravim putem.... tek sada sam počela stvarno uživati u životu. I ovogodišnji posjet Starome Gradu - Farosu, što su ga kako znamo utemeljili jonski Heleni još davne 384. pr. Krista, zasigurno je jedan od kamenčiča, koji me čine sretnom.… – zaključila je plivačka heroina iz Slovenije, koja bez sumnje ima veliko srce i za našu Hrvatsku.

Vicko Šoljan: Dirnula me njezina nakana da se ‘daruje moru’

- Barbara je jedna od živućih legendi, žena koja pripada plejadi onih plivačkih velikana što su proslavili ime i veličinu Maratona Faros, najpoznatijeg svjetskog natjecanja u daljinskom plivanju. Ugodno me iznenadila njezina ovogodišnja posjeta Starome Gradu, s molbom da se s tribine na Tvrdalju javno obrati njegovim žiteljima i zahvali im na izvanrednom prijamu. Oduševljava me to što je ona zaista cijeli život predana plivanju, a s druge strane me neizmjerno dirnula njezina nakana da će u znak poštovanja i maratona, i grada, nakon smrti svoj pepeo ‘darovati’ moru kod rta Kabal - kazao je Vicko Šoljan, otac “Farosa”.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Vodeni sportovi