Sport Ostalo

trofejni veslač na maratonu

Igor Boraska: Od vrućine tijela andol se u torbici rastopio

trofejni veslač na maratonu

Uvijek sklon novim izazovima, zaželio sam biti dio trkačkog svijeta, a maraton u New Yorku bio mi je prvi izbor jer je najveći, a vjerojatno i najpopularniji svjetski maraton koji se trči kroz svih pet općina grada New Yorka, dobro ga poznajem, a tamo imam i velik broj prijatelja iz svojih studentskih dana na Sveučilištu Brown kao i hrvatskih sportskih prijatelja koji su se zaposlili u tom globalnom financijskog centru. 

Rekreativci koji nemaju istrčanu vremensku normu za sudjelovanje na maratonu plaćaju kotizaciju od 350 dolara, i to oni sretnici koji budu izvučeni na lutriji početkom veljače. Ove godine, postotak ljudi koji su izvučeni je 17 posto, što znači da se više od 250.000 ljudi prijavilo na New York Marthon Lottery!  

Bez obzira na to što mi je osnovni cilj bio uživati u prvoj maratonskoj utrci u jednom od najfascinantnijih svjetskih gradova, nisam mogao na to gledati samo iz perspektive rekreativca-turista, već sam duboko u sebi znao i rekao prijateljima da sam sebi zadao rezultatski imperativ koji meni na prvu ruku nije izgledao težak – istrčati maratonsku dionicu za manje od 4 sata, što slovi kao neka magična granica u svijetu rekreativaca. Međutim, za bilo koga koji trči svoj prvi maraton, a posebno za nekog težine gotovo 100 kg sa sve većim problemima sa zglobovima, posebno koljenima, taj rezultat nije lako dostižan.

Velik broj maratonaca – rekreativaca, obično ne putuje samo zbog utrke, ostaju na višednevnim izletima u gradovima i državama u kojima se trče maratoni, koji su zapravo jako uspješan sportsko-turistički proizvod. Netto dobit organizatora čikaškog maratona, od koje je najveći dio završio u gradskom proračunu Chicaga, iznosila više od 27 miliuna dolara.

Dva dana prije samog maratona, stigli smo u New York i odmah s ekipom iz MK Marjan otišli preuzeti startni paket koji je uz startni broj s chip, uključivao i mnoge trgovačke promocije sponzora – partnera New York maratona. Paviljon u kojem se obavljala registracija bio je ogromna sajamska hala u kojoj su umogle boraviti tisuće zainteresiranih trkača, njihovih obitelji i prijatelja. 
Kako na utrci starta više od 50.000 maratonaca, nemoguć je zajednički start, i stoga se kreće u 3 vala s odmakom od nekih 25 minuta – svaki val ima opet 3 “korala” ili staze jednake dužine koje se spajaju nakon osme milje. 

Moje uzbuđenje je doseglo najveću razinu kad su maratonci iz drugog vala koji je startao u 10:15 bili pozvani doći što bliže startnoj ravnini. Tek kad je moj chip prošao iznad te linije, moje maratonsko vrijeme počelo je teći. U toj gužvi razdvojio sam se od nekolicine maratonaca Marjana, ali su me zbog moje olimpijske majice s hrvatskim grbom primijetili drugi hrvatski trkači iz Rijeke i Zagreba, pa smo zajedno krenuli sa starta. 

Staza je vodila ravno na sjever prema Bronxu, od 60. pa sve do 136. ulice, dakle više od 70 blokova, i na tom dugačkom pravcu počeo sam osjećati prve bolove i probleme s mišićima. Popio sam još jedan energetski napitak, a kada sam želio uzeti drugu tabletu andola za smanjenje nadolazeće upale mišića, u mojoj torbici više je nije bilo – tableta se od silne vrućine mog tijela koja je zagrijala i torbicu, jednostavno dezintegrirala.

Prelazeći preko mosta Willlis Avenue bridge na Bronx, počeo sam osjećati sve veću umrtvljenost nogu, a prolazna vremena po milji su sve više padala – znao sam da najjači nalet krize upravo dolazi. Ostalo nam je manje od desetak kilometara do kraja, bolovi su postajali sve veći, energetskih gelova i andola više nisam imao. Kad smo se ubrzo s Bronxa ponovo vratili na Manhattan u Petu aveniju i kada sam ugledao obrise sjevernog djela Central Parka, uz povike mnoštva kako smo blizu cilja, adrenalin mi je proradio punom snagom – bez obzira što su mi noge bile jako ukočene, a listovi prenapregnuti, počeo sam ubrzavati kako bih bio siguran da stižem u cilj u vremenu ispod 4 sata.

Istovremeno, moja supruga je trčala svoj “maraton” – naime, svi pješački prijelazi preko Prve avenije bili su blokirani, a s istočne strane te avenije ne postoji ni stanica metroa. Jedino kako je mogla stići blizu cilja bilo je da se spusti s 90. na 55. ulicu, a zatim presiječe Manhattan do Pete avenije. Dok su maratonci gazili prema sjeveru, ona je trčala u suprotnom smjeru! I uspjela je – stigla je bodriti me pred sam moj dolazak na posljednja 2 kilometra u Central parku. Zadnjih nekoliko minuta utrke bilo je kao u transu, obilazio sam mnoge, ubrzavao kao da je utrka tek počela i činilo mi se kao da sam van svog tijela!

Prošavši kroz ciljnu ravninu, pogledao sam svoj sat i zaustavio štopericu  - 3:57:48 bilo je moje konačno vrijeme. U isti tren obuzeo me osjećaj goleme sreće zbog ispunjenog cilja - kaže naš proslavljeni olimpijac Igor Boraska.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo