Sport Ostalo

neobična rukometna priča

Ni za čim ne žali: uzburkala je duhove prelaskom u Zvezdu, a nakon 10 godina inozemstva vratila se doma

neobična rukometna priča

Nije baš uobičajeno da se bavite rukometom, iz okolice ste Splita, talentirani, a prvi put za klub iz grada pod Marjanom zaigrate - tek s 28 godina!?

Ali tako to ide u životu. Barem u životu Danijele Mistrić, cure iz Dugog Rata čija rukometna priča nipošto nije obična. Od rodnog mjesta preko Ljubuškog, Beograda, Mađarske, Turske i Farskih Otoka stigla je ovog ljeta do prvoligaša Splita 2010. Opet je doma nakon gotovo deset godina u inozemstvu.

- Budimo realni, svi odu vani prvo zbog novca, ali nešto sam zaradila i zaželjela se kuće. Propustiš puno toga pa ti fali. Morala sam se vratiti ovamo napuniti baterije. Split me pozvao i prihvatila sam. Još se uklapam, ali barem sam na svome – govori nam u uvodu simpatična Danijela.

Ovce bleje ispod prozora

Nakon brojnih godina života na tuđoj grudi naučila je cijeniti svoju, pogotovo nakon najfriškije dvogodišnje epizode na Farskim Otocima. Točnije, u mjestašcu Vagur na otoku Suduroy. Cijeli otok broji oko pet tisuća stanovnika, a koliko je cijela država daleko dovoljno govori da vam do nje od Kopenhagena treba gotovo dva i pol sata leta!

- Trebalo mi je vremena da se uklopim, a onda kad sam se opustila postala sam najbolji strijelac i igrač. Gledaju me kao boga. I sad me zovu, ali jednostavno više nisam mogla.

Razloga je bilo nekoliko.

- Sunce bih vidjela jednom mjesečno. Šest mjeseci bio bi dan, a šest mjeseci noć. Tamo je uvijek neka kiša i zima, a kapu i šal nosila bih cijele godine. Toga mi je bilo preko glave. A ovaca je na svakom koraku. Blejale bi mi ispod prozora, haha.

Nedostajala joj je i domaća spiza. Klasika.

- Ma, falili su mi moji doma, obitelj i prijatelji. Klima također. ‘Ko se nije maknuo odavde, nije svjestan gdje živimo. Dišem punim plućima!

Ta vedrina i radost očito se prenose i na Danijeline igre jer je ona zajedno sa suigračicama krenula odlično u novu sezonu. Dvije utakmice, dvije pobjede.

- Možemo biti u prvih pet. Još se moramo uigrati da bi to bolje izgledalo. Krasit će nas obrana i brza krila. Brzi rukomet. 

Danijela je druga najstarija u svlačionici te je prihvatila ulogu vođe, svjesna da će zbog iskustva upravo ona morati preuzimati odgovornost u kritičnim trenucima. S klubom je na otvorenom ugovoru, što znači da u svakom trenutku može otići, ali želja joj je ostati do kraja sezone i tek onda odlučiti što dalje. U sportskom i privatnom smislu.



- Dok sam u Splitu, tražim odgovor na pitanje što mi je prioritet u životu. Još sam na vagi.

Ako joj zbog nečega nije krivo što se vratila, to je sljedeće:

- Vani te svaka domaća igračica gleda kao da si joj došla uzeti poziciju ili novac koji je ona trebala dobiti. Uz to, odnosi znaju biti baš hladni, kao recimo u Szegedu koji je najveći klub u kojem sam igrala. Na Farskim Otocima nije bilo tako. Super su me prihvatili jer sam se baš borila za klub.

Bili ste i u Turskoj?

- Da, u Ankari. Ali nije mi bilo lijepo tamo. Grad je tijesan, a ljudi mi nisu legli. Nije sve kao u njihovim serijama, haha! I ne znaju puno o rukometu. Kad si vani i nemaš se kome pojadati, zna biti teško, no to te izgradi kao sportaša i osobu.

Beštimje u Zagrebu

Danijela je široj javnosti postala poznata 2010. godine kada je iz Ljubuškog prešla u beogradsku Crvenu zvezdu i uzburkala duhove u našoj sredini. Nije pogriješila. Dapače. Kaže kako su joj četiri godine provedene u tom klubu bile najbolje.

- Znam da je bio rat, ali što sam ja imala s time kao dijete? Nisam odgojena u mržnji i nitko od mojih nije imao ništa protiv odlaska. U Beogradu su me super primili, njima je bila baza slušati kako pričam na dalmatinski! Nikakvih problema nije bilo. Jedino su mi ostali dužni neke novce.

Jedinu pravu neugodnost u dresu Zvezde Danijela je doživjela u – Zagrebu. Igrali su protiv Lokomotive u Challenge kupu. 

- Ja da ću pucati penal, a s tribina me psuju da sam Srpkinja. Nisu znali da sam ustvari Hrvatica!

A je li bilo problema kod kuće, u Dugom Ratu?

- Malo. Ja nisam nikoga izgubila u ratu pa ne mogu razmišljati kao netko tko jest. Nakon tadašnjeg članka u „Slobodnoj“ izašla sam s mamom na kavu i netko je dobacio „Evo je“. I što ću ja sad takvome čovjeku objašnjavati da radim ono što je najbolje za moju karijeru.

Kako god je birala, uvijek ju je vodila samo ljubav prema sportu.

- Najveća kazna bila bi mi kad bi mater došla s primanja u školi i rekla da ne mogu na trening. Znala je kako me kazniti. Živjela sam za taj rukomet.

Da je muškarac bio u pitanju, a ne žena, Danijela tvrdi da se oko prelaska u Zvezdu ne bi podigla tolika prašina. No ni za čim ne žali.

- Proputovala sam svijet i stekla brojna prijateljstva, a to je neprocjenjivo. Zadovoljna sam sa svime što sam i do sada postigla. Radujem se ovoj sezoni sa Splitom, pa ćemo dogodine vidjeti što dalje. Do tada ću sigurno uživati, napokon sam doma!

Osobni karton

Datum i mjesto rođenja: 
28. lipnja 1989., Split
Visina: 181 cm
Pozicija: Lijevi vanjski
Karijera: Orkan Dugi Rat, Ljubuški, Crvena Zvezda, Szeged, Ankara, Vagur, Split 2010.

Kilo kruha 25 kuna, a karte za rukometne utakmice stotinjak kuna

Kakav je život na Farskim Otocima?

- To je sređena zemlja. Država ti sve omogući i rijetko tko ostane bez posla. Čak ti i plaćaju studij u Danskoj čiji su praktički dio. Kad rodiš, nemaš toliko briga kao kod nas. Lijepo je, podmorski tuneli, pa putovanja brodovima po oceanu. Ima se što za vidjeti.

A na kakvoj je razini rukomet?

- Glavni grad ima dva najjača kluba, a ostali su ispod. Tamo je uvijek puna dvorana. Karte su im 15 eura, dakle stotinjak kuna. Ali su veće i plaće, standard, cijene, pa i porez koji je 45 posto. Kilo kruha koštalo bi me 25 kuna.

Može li se tamo živjeti od rukometa?

- Tamo su sve igračice bile plaćene. Nisu se žalile, uvijek su bile s osmijehom. Vjerojatno se ima, pa se može.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo