Sport Ostalo

JOŠ SLAVE TITULU

Slovenska legenda dijagnosticirala najveći problem hrvatske košarke

JOŠ SLAVE TITULU

Iako Slovenci baš i ne spadaju u posebno temperamentne ljude, ovaj neočekivani podvig košarkaša probudio je, pokrenuo cijelu naciju. Boravio sam desetak dana u Ljubljani i okolici, sretao mnoge ljude i ama baš nitko nije zucnuo o problemima u Piranskom zaljevu, kao da to nije briga ni tema običnog građanina, dominirala je košarka! Divno uređena Ljubljana, koja je za prošlu godinu ponijela i titulu “Zelene prijestolnice Europe”, posebice njen atraktivni centar oko Tromostovlja i rijeke Ljubljančice gdje dominiraju ukusno uređeni bistroi s umjetničkim predznakom, bili su puni ljudi. Stranaca, ali i domaćih, koji su slavili zlato iz Turske.

A u nekoliko ugostiteljskih objekata, primjerice bivšeg košarkaša Nebojše Macure (brat splitskog Branka) te nogometaša Olimpije mlađeg Ameršeka, Petera, ili zaštitnog znaka Splita Ivana Kapetanovića kao i drugi bili su mjesta gdje se o košarci naviše govorilo. I bivši predsjednik države Milan Kučan nije propustio svratiti kod Macure, kao ni legenda slovenske košarke Ivo Daneu i jasno mnogi drugi. Ja sam imao posebno drag susret s nekadašnjim reprezentativcem Peterom Vilfanom, koji je dvije godine branio boje Jugoplastike (od 1977. do 1979.). Sastali smo se baš kod Ameršeka...

Davno je to bilo kad sam igrao na Gripama, onim starim - prisjetio se odmah Vili kako smo ga u Splitu od milja zvali.

- Dočekao me dres s brojem 10 Rate Tvrdića koji se samo mjesec dana prije mog dolaska oprostio od aktivnog igranja. Bilo je to prekrasno vrijeme, igrali smo Kup prvaka, ali nažalost ništa nismo osvojili, bilo je i peha...

Zamislite kako se to odrazilo na mladog Mariborčanima koji je iz druge lige s Jugoplastikom zakoračio u Europu!

Misliš i na ona 44 koša koliko si uvalio Realu (112:111) za Jugoplastiku?

I ne samo to, pa sva ona putovanja diljem Europe, primjerice do Jeruzalema. Predivno, ali najljepše je od svega kad bi graknula publika u staroj dvorani ‘žutih’. Znaš, pamtim i prve tvoje riječi na presici po dolasku u Split, kad si mi rekao: “Znaš Vili, trebaš se priviknuti na bevandu, voljeti Hajduka i što je najvažnije - pobjeđivati u Zadru”.

Nasmijao me, ali smo se odmah dotakli top teme, a to je svakako uspjeh košarkaša Slovenije. Meritornijeg sugovornika o toj temi nisam mogao pronaći. Jer, on je bio jedan od ponajboljih košarkaša Slovenije u povijesti, odmah do Daneua, osvojio je s Jugoslavijom zlatnu medalju na SP-u u Manili 1978, od 2012. je član Parlamenta Slovenije. Već dulje vremena ima i svoju Školu košarke.

Napravili su momci čudo, svaka im čast. Možda je kroz povijest Slovenija imala i neke bolje igrače, po pet-šest koji su igrali u NBA ligi, mnogi i u jakim europskim klubovima. No, ova je reprezentacija imala Dragi- ća koji je sazrio kao igrač, kao čovjek, sazrio je karakterno i upravo je on bio pokretač svega. Prvog dana priprema rekao je: “Učinit ćemo nešto veliko, osvojit ćemo medalju”. Dragić je potom uzeo sve pod svoje, ponajprije super talenta Luku Dončića, vjerojatno najvećeg koji se rodio na ovim prostorima. Goran je bio istinski vođa svih igrača koji ga maksimalno cijene. Uostalom Dragić se najviše angažirao da iz Amerike dovedemo trenera Kokoškova. Sve se naposljetku stopilo u neviđeno zajedništvo sa silnom ambicijom svih u reprezentaciji, imali su ambiciju kakvu dosad još nisam u našem sportu vidio. I kad tomu pridodamo trenera Kokoškova koji se pokazao kao vrhunski stručnjak, koji je znao sve vrijednosti igrača ukomponirati u kolektiv, a da pritom ne uguši njihove osobne individualne vrijednosti, rezultat nije izostao. Vidjeli ste uostalom kako su momci reagirali kad smo u finišu finala ostali bez Dončića i s ozlijeđenim Dragićem. Sjedio je tada Goran na klupi, molio trenera da ga vrati u igru, ali Kokoškov nije reagirao, ostavio je mogućnost ostalima da se iskažu. Riskirao je i nije pogriješio. Strašan je to trener!

Prenosio si EP za slovenski kanal A. Gledao i našu reprezentaciju. Što si govorio o Hrvatskoj?

Već 10-15 godina Hrvatska nema vođu, nema playmakera! Mislim da nisam kazao ništa novo, ali play je u košarci kruna svega. Eto, Ukić je tu cijelu vječnost, a rezultati su uvijek isti. Ne mogu sve Bogdanović i Šarić sami, rekoh nemoguće je doći do vrhunskog rezultata bez kvalitetnog, moćnog playa, igrača koji sve drži u svojim rukama osobito kad se odlučuje utakmica.

U Hrvatskoj je za sve okrivljen izbornik Petrović?!

Evidentno je da je lani puno dobroga napravio na predolimpijskom turniru u Torinu kao i na OI-a gdje se, nažalost, dogodila Češka. Košarka je mnogo složenija stvar. Potrebna je i posebna kemija u momčadi koju je, recimo, sada imala Slovenija dok je Hrvatskoj očito nedostajala!

Slovenija se sve više odlučuje na strane izbornike, s Talijanom ste osvojili odbojkaš- ku medalju, pa rukometnu s Crnogorcem Vujovićem, sada sa Srbinom Kokoškovim košarkašku, jedino vam je ostao Katanac u nogometu. Je li kvaka u trenerima sa strane, čak je i Amerikanac Rendolf u košarkaškoj reprezentaciji odradio fantastičan posao?

Pa vidite, i vi sada u Zagrebu imate dva slovenska trenera, Zdovca i Subotića, uspješnog Keka u Rijeci. Možda je i dobro kad dođe trener sa strane, nema čovjek predrasuda, osobnih emocija prema pojedincima, vodi ga samo struka. Mi bismo sve dali da Kokoškov ostane izbornik što je teško ostvarljivo s obzirom na njegove obaveze u NBA. Ali, već se malo “smekšao”...

Razgovor se potom prenio i na druge teme, prije svega veliku ulogu koju je Vilfan odigrao u slovenskom parlamentu izborivši se za, kako se to obično kaže, mirovinu vrhunskih sportaša!

Da, bila je to jedna od akcija koje smo uspješno priveli kraju. Parlament je usvojio zakon po kojem osvajačima medalja na najvišim natjecanjima pripada poseban dodatak na osnovnu mirovinu kad navrše 65 godina. Tada se na njihove regularne mirovine dodaje suma do 1.600 eura. Moram priznati da je nama ipak lakše bilo donijeti ovaj Zakon nego vama. Jer mi smo takvih sportaša imali malo, tek 7-8, a vi na desetine. To je bila samo jedna od mojih preokupacija u parlamentu. Imamo mi i drugih ideja prije svega vezanih uz zdravlje djece, njihovu fizičku aktivnost. Danas djeca previše sjede pred kompjutorima, mnogi još i ne vide kakve sve opasnosti od toga vrebaju.

Čini mi se da ti je dan prekratak?

Točno! Eto, nisam stigao ništa reći o meni najdražoj aktivnosti, radu s djecom u mojoj Školi košarke. Sportaši, osobito vrhunski, često kad završe karijeru ne znaju što će sa sobom. I često se izgube – zalutaju! Ja sam odgojen da ne mirujem. Takav sam bio kao igrač, živac kako bi ti znao reći. áSlušao sam mnogo tvojih prijenosa, komentara, analiza. Mlađi te ne pamte kao mi koji se još uvijek sjećamo tvojih harlemovskih egzibicija.

Bio si virtuoz, najbolje si surađivao s najpotrebnijim za svoju igru, s Jerkovim, koji je samo morao dobro skočiti, uhvatiti loptu, a ti si već letio prema košu protivnika. Bio si igrač inspiracije, kako bi se danas uklopio u “košarku detalja”, strogo kontroliranu.

– Da sam puno godina mlađi i da imam pamet koju sada imam, onda bi to tada imao u glavi, vjerojatno bi se prilagodio. Ali, u ono vrijeme kad sam imao 18-20 godina – malo teže.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo