stdClass Object
(
[id] => 601468
[title] => Četvrt stoljeća bez legendarnog Ayrtona Senne: smrt nacionalnog junaka koju su promatrale oči cijeloga svijeta
[alias] => cetvrt-stoljeca-bez-legendarnog-ayrtona-senne-smrt-nacionalnog-junaka-koju-su-promatrale-oci-cijeloga-svijeta
[catid] => 284
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Svaki 1. svibnja u svijetu Formule 1 tužan je dan. Jer svaki je put to podsjetnik na odlazak po mnogima najvećeg vozača svih vremena. Za prave, istinske legende dovoljno je ponekad samo reći ime i prezime da vam izazove emocije, da vam izazove uzdahe i sjećanja.
Upravo je tako s Ayrtonom Sennom, nikad prežaljenim Brazilcem koji je za života praktički ušao u legendu, a njegova smrt 1994. godine na trkalištu u Imoli utisnula je posebno poglavlje u povijest Formule 1.
Navršava se točno 25 godina od Sennine pogibije, već 25 godina iako će se vjerojatno mnogim njegovim obožavateljima, ali i svim ljubiteljima oktanskog sporta učiniti kao da je to bilo tek nedavno. Jer toliko je dubok trag ostavio, da ne prođe puno vremena a da se njegovo ime ne spomene u bilo kojem kontekstu ili se svako malo pojavi neki podsjetnik na njega, pa doista iznenadi podatak da je prošlo već četvrt stoljeća otkad je trostruki svjetski prvak odletio u zid u zavoju Tamburello i zavio u crno svijet automobilizma, ali i cijeli Brazil.
Senna je bio nacionalni junak, miljenik nacije koja je, tada uglavnom osiromašena, gladna, napaćena i bijedna, u Ayrtonu vidjela utjehu, čovjeka koji im je bio razlog za malo veselja u turobnoj stvarnosti. I koji je velikodušno pomogao sunarodnjacima, pa je tako tek nakon njegove smrti otkriveno da je u razne dobrotvorne svrhe i zaklade za pomoć djeci donirao više od stotinu milijuna dolara. Što je tada bila puno veća vrijednost nego što je danas.
Još je veću karizmu Senna imao na F1 stazama, bio je vozač koji je na neki način premašio granice svojega sporta. Posjedovao je prirodnu brzinu s nevjerojatnim, urođenim osjećajem za to gdje se i kada može “ukrasti” vrijeme u odnosu na ostale vozače i to ga je činilo posebnim, posebno kada je riječ o kvalifikacijama. Nitko nije mogao voziti jedan “leteći” krug poput njega i zato je, uostalom, njegovih 65 “pole positiona” dugo bio rekord za koji je i Michaelu Schumacheru trebalo najviše vremena da ga dostigne.
Nijemcu su za 68 najboljih startnih pozicija trebale 242 utrke (učinkovitost 28 posto), Senni je za 65 trebala 161 utrka (40 posto). Lewis Hamilton je danas uvjerljiv rekorder sa 84 trenutačno, ali uz 36 posto “efikasnosti”.
Međutim, znao je veliki Brazilac, kada je vjerovao da je u pravu, biti nemilosrdan i beskrupulozan do te mjere da je, primjerice, namjerno izazvao sudar s Alainom Prostom (Suzuka, 1990.) da bi osvojio naslov. Doduše, to je učinio samo zato što je smatrao da je Francuz isto učinio njemu godinu prije, a prošao nekažnjeno jer je imao protekciju u tadašnjem predsjedniku FIA-e Jeanu Marieju Balestreu, također Francuzu.
Ayrton je bio fascinantan vozač, o tome uopće nema rasprave, ali je u svojoj želji za pobjedom znao suparnike staviti u kompromitirajući položaj i riskirati sudar - prisjetio se britanski vozač, danas cijenjeni TV analitičar Martin Brundle, koji je punih deset godina dijelio stazu sa Sennom.
Ako u svakom zlu ima nešto dobroga, onda je u Senninoj pogibiji dobro što je pokrenula intenzivan napredak u povećanju sigurnosti bolida. Sennina smrt bila je na neki način i prva televizična, dogodila se u prijenosu uživo, u vrijeme ekspanzije Formule 1 na TV ekrane. I do tada su smrti u F1 bile česte, ali on je prvo veliko ime koje je stradalo dok su ga praktički promatrale oči cijeloga svijeta. Zbog toga je njegova smrt izazvala toliki šok i sablazan.
I natjeralo čelnike Formule 1 da odmah maksimalno povećaju sigurnost na stazama i “ojačaju” bolide. Poslije Senne na F1 stazama nije bilo smrti punih 20 godina, do Julesa Bianchija na utrci u Japanu prije četiri godine.
I taj zlokobni zavoj Tamburello, u kojem su jedva živu glavu izvukli Nelson Piquet 1987. i Gerhard Berger 1989, prekrojen je kako bi bio sigurniji. Formula 1 je, pak, napustila Imolu 2006. godine, posljednji pobjednik F1 utrke tamo bio je Michael Schumacher, koji je te 1994. bio neposredni i najbliži svjedok Sennine nesreće, a koji posljednjih pet i više godina proživljava vlastitu kalvariju poslije nesreće na skijanju.
Tamburello i Imola su, pak, i dalje meka za tisuće Ayrtonovih poklonika koji i dan-danas hodočaste 1. svibnja kako bi ostavili vijence cvijeća i zapalili svijeću. U spomen na, ako se netko neće složiti s epitetom najboljeg, onda svakako najposebnijeg vozača kojeg je Formula 1 imala.
Posljednje dvije sekunde
1. Trostruki svjetski prvak stradao je na trkalištu Enzo i Dino Ferrari u blizini Imole na kojem se 1994. godine vozila VN San Marina
2. Stražnje gume Sennina bolida počinju proklizavati na neravnoj površini staze. Nakon 15 stotinki sekunde akceleracija bolida smanjena je za 40 posto
3. Nakon 18 stotinki sekunde Ayrton podiže nogu s papučice gasa. U tom je trenutku bio svjestan da više ne može zadržati bolid na stazi
4. Bolid je usporio za 86,69 km/h neposredno prije trenutka udara o zid. Kamera smještena u bolidu pokazuje Senninu glavu nagnutu ulijevo u pokušaju skretanja
5. Samo 1,9 sekundi nakon ulaska u zavoj, Senna udara zid sa 220,43 km/h. Prednja desna guma pritisnuta je uz kokpit, a šipka koja spaja ovjes i kotač probila je vizir kacige kao koplje. Snažni trzaj glavom i udarac u stražnji dio kokpita izazvao je frakturu baze lubanje i nekoliko vratnih kralješaka
6. Dvije i pol minute nakon udara, Ayrton je izvučen iz bolida i počela je procedura oživljavanja. U helikopteru, kojim je prebačen do bolnice, Senna je transfuzijom dobio 4,5 litre krvi, no ozljede glave bile su prevelike i preozbiljne. Smrt je proglašena u 18 sati i 40 minuta u bolnici u Bologni
Svaki 1. svibnja u svijetu Formule 1 tužan je dan. Jer svaki je put to podsjetnik na odlazak po mnogima najvećeg vozača svih vremena. Za prave, istinske legende dovoljno je ponekad samo reći ime i prezime da vam izazove emocije, da vam izazove uzdahe i sjećanja.
Upravo je tako s Ayrtonom Sennom, nikad prežaljenim Brazilcem koji je za života praktički ušao u legendu, a njegova smrt 1994. godine na trkalištu u Imoli utisnula je posebno poglavlje u povijest Formule 1.
Navršava se točno 25 godina od Sennine pogibije, već 25 godina iako će se vjerojatno mnogim njegovim obožavateljima, ali i svim ljubiteljima oktanskog sporta učiniti kao da je to bilo tek nedavno. Jer toliko je dubok trag ostavio, da ne prođe puno vremena a da se njegovo ime ne spomene u bilo kojem kontekstu ili se svako malo pojavi neki podsjetnik na njega, pa doista iznenadi podatak da je prošlo već četvrt stoljeća otkad je trostruki svjetski prvak odletio u zid u zavoju Tamburello i zavio u crno svijet automobilizma, ali i cijeli Brazil.
Senna je bio nacionalni junak, miljenik nacije koja je, tada uglavnom osiromašena, gladna, napaćena i bijedna, u Ayrtonu vidjela utjehu, čovjeka koji im je bio razlog za malo veselja u turobnoj stvarnosti. I koji je velikodušno pomogao sunarodnjacima, pa je tako tek nakon njegove smrti otkriveno da je u razne dobrotvorne svrhe i zaklade za pomoć djeci donirao više od stotinu milijuna dolara. Što je tada bila puno veća vrijednost nego što je danas.
Još je veću karizmu Senna imao na F1 stazama, bio je vozač koji je na neki način premašio granice svojega sporta. Posjedovao je prirodnu brzinu s nevjerojatnim, urođenim osjećajem za to gdje se i kada može “ukrasti” vrijeme u odnosu na ostale vozače i to ga je činilo posebnim, posebno kada je riječ o kvalifikacijama. Nitko nije mogao voziti jedan “leteći” krug poput njega i zato je, uostalom, njegovih 65 “pole positiona” dugo bio rekord za koji je i Michaelu Schumacheru trebalo najviše vremena da ga dostigne.
Nijemcu su za 68 najboljih startnih pozicija trebale 242 utrke (učinkovitost 28 posto), Senni je za 65 trebala 161 utrka (40 posto). Lewis Hamilton je danas uvjerljiv rekorder sa 84 trenutačno, ali uz 36 posto “efikasnosti”.
Međutim, znao je veliki Brazilac, kada je vjerovao da je u pravu, biti nemilosrdan i beskrupulozan do te mjere da je, primjerice, namjerno izazvao sudar s Alainom Prostom (Suzuka, 1990.) da bi osvojio naslov. Doduše, to je učinio samo zato što je smatrao da je Francuz isto učinio njemu godinu prije, a prošao nekažnjeno jer je imao protekciju u tadašnjem predsjedniku FIA-e Jeanu Marieju Balestreu, također Francuzu.
Ayrton je bio fascinantan vozač, o tome uopće nema rasprave, ali je u svojoj želji za pobjedom znao suparnike staviti u kompromitirajući položaj i riskirati sudar - prisjetio se britanski vozač, danas cijenjeni TV analitičar Martin Brundle, koji je punih deset godina dijelio stazu sa Sennom.
Ako u svakom zlu ima nešto dobroga, onda je u Senninoj pogibiji dobro što je pokrenula intenzivan napredak u povećanju sigurnosti bolida. Sennina smrt bila je na neki način i prva televizična, dogodila se u prijenosu uživo, u vrijeme ekspanzije Formule 1 na TV ekrane. I do tada su smrti u F1 bile česte, ali on je prvo veliko ime koje je stradalo dok su ga praktički promatrale oči cijeloga svijeta. Zbog toga je njegova smrt izazvala toliki šok i sablazan.
I natjeralo čelnike Formule 1 da odmah maksimalno povećaju sigurnost na stazama i “ojačaju” bolide. Poslije Senne na F1 stazama nije bilo smrti punih 20 godina, do Julesa Bianchija na utrci u Japanu prije četiri godine.
I taj zlokobni zavoj Tamburello, u kojem su jedva živu glavu izvukli Nelson Piquet 1987. i Gerhard Berger 1989, prekrojen je kako bi bio sigurniji. Formula 1 je, pak, napustila Imolu 2006. godine, posljednji pobjednik F1 utrke tamo bio je Michael Schumacher, koji je te 1994. bio neposredni i najbliži svjedok Sennine nesreće, a koji posljednjih pet i više godina proživljava vlastitu kalvariju poslije nesreće na skijanju.
Tamburello i Imola su, pak, i dalje meka za tisuće Ayrtonovih poklonika koji i dan-danas hodočaste 1. svibnja kako bi ostavili vijence cvijeća i zapalili svijeću. U spomen na, ako se netko neće složiti s epitetom najboljeg, onda svakako najposebnijeg vozača kojeg je Formula 1 imala.
Posljednje dvije sekunde
1. Trostruki svjetski prvak stradao je na trkalištu Enzo i Dino Ferrari u blizini Imole na kojem se 1994. godine vozila VN San Marina
2. Stražnje gume Sennina bolida počinju proklizavati na neravnoj površini staze. Nakon 15 stotinki sekunde akceleracija bolida smanjena je za 40 posto
3. Nakon 18 stotinki sekunde Ayrton podiže nogu s papučice gasa. U tom je trenutku bio svjestan da više ne može zadržati bolid na stazi
4. Bolid je usporio za 86,69 km/h neposredno prije trenutka udara o zid. Kamera smještena u bolidu pokazuje Senninu glavu nagnutu ulijevo u pokušaju skretanja
5. Samo 1,9 sekundi nakon ulaska u zavoj, Senna udara zid sa 220,43 km/h. Prednja desna guma pritisnuta je uz kokpit, a šipka koja spaja ovjes i kotač probila je vizir kacige kao koplje. Snažni trzaj glavom i udarac u stražnji dio kokpita izazvao je frakturu baze lubanje i nekoliko vratnih kralješaka
6. Dvije i pol minute nakon udara, Ayrton je izvučen iz bolida i počela je procedura oživljavanja. U helikopteru, kojim je prebačen do bolnice, Senna je transfuzijom dobio 4,5 litre krvi, no ozljede glave bile su prevelike i preozbiljne. Smrt je proglašena u 18 sati i 40 minuta u bolnici u Bologni
Svaki 1. svibnja u svijetu Formule 1 tužan je dan. Jer svaki je put to podsjetnik na odlazak po mnogima najvećeg vozača svih vremena. Za prave, istinske legende dovoljno je ponekad samo reći ime i prezime da vam izazove emocije, da vam izazove uzdahe i sjećanja.
Upravo je tako s Ayrtonom Sennom, nikad prežaljenim Brazilcem koji je za života praktički ušao u legendu, a njegova smrt 1994. godine na trkalištu u Imoli utisnula je posebno poglavlje u povijest Formule 1.
Navršava se točno 25 godina od Sennine pogibije, već 25 godina iako će se vjerojatno mnogim njegovim obožavateljima, ali i svim ljubiteljima oktanskog sporta učiniti kao da je to bilo tek nedavno. Jer toliko je dubok trag ostavio, da ne prođe puno vremena a da se njegovo ime ne spomene u bilo kojem kontekstu ili se sv...
