Sport Hajduk

RODITELJI I TALENTI

Novac nas ne zanima, naša djeca nikud iz Hajduka ne idu: 'Ako i ne postanu nogometaši, na Poljudu će ih naučiti kako postati ljudi'

RODITELJI I TALENTI

Moj sin je ovdje postao čovjek, zdrav, normalan čovjek, i sad mi vi recite kako ja kao otac od ikoga mogu tražiti išta više.

Riječi su to Ivana Palaverse. Oca. A s njim su se složili i drugi očevi s kojima smo razgovarali, kao i jedna majka. Svi oni su došli u redakciju "Slobodne" kako bi svjedočili o razlozima zbog kojih njihovi talentirani sinovi, mladi reprezentativci, potencijalne buduće zvijezde, nogomet treniraju u klubu koji im novac, dok su još djeca, spominje na posljednjem mjestu.

Zadnjih tjedana javnost je informirana kako Dinamo Hajduku "otima" najbolje od najboljih dječaka. Iz Poljuda je tako prema Maksimiru otišao Jakov Vasilj, nekoliko dana nakon njega bijeli je dres modrim zamijenio i Vinko Rozić, dok se svaki dan očekuje i objava vijesti da je iz Splita u Zagreb preselio Martin Baturina. I njegova braća Roko i Marin također.

I dok mediji skloni Dinamu javljaju o pljuskama koje Zdravko Mamić u serijama daje Ivanu Kosu i njegovim nadobudnim suradnicima, posebice PR-ovcima koji, tvrdi se, neumorno peglaju klupski imidž, s Poljuda poručuju kako im nije ni na kraj pameti ulaziti u novčanu utrku sa svojim glavnim konkurentom. Dapače, otvoreno tvrde da su svima u njihovoj Akademiji koji razmišljaju poput oca Vasilja i oca Rozića, kao i oca Baturine koji je Hajduk već bio napustio prihvaćajući prije dvije godine nemoralnu ponudu odaslanu iz tada još uvijek solventnog RNK Splita, prozori otvoreni i da mogu iskočiti kad god požele.

I da imamo sve milijune ovoga svijeta, uvjeravaju predsjednik Kos i voditelj Akademije Krešimir Gojun, ne bismo njima kvarili našu djecu. Ni model, koji se u Hajduku gradi, a koji kaže da se djeci nudi nogometno školovanje i ljudski odgoj kakav nigdje u Hrvatskoj ne mogu dobiti.

Kad dijete šaljete na Harvard ne tražite od Harvarda novac da vam ga primi, nego, sasvim suprotno, vi njima plaćate, i čast vam je što ste uopće dobili priliku da vam dijete tamo studira. A takav je i Kos-Gojunov plan, ambiciozan, pretenciozan čak, ali provediv. Želja im je u poljudskoj Akademiji okupiti najbolje stručnjake, vladare nogometnih znanja, koji će u svijet odašiljati djecu spremnu za život i nakon Hajduka. Ne mogu svi biti igrači za prvu momčad "bijelih", niti će svi moći živjeti od nogometa, ali će zato svi, uvjeren je ovaj dvojac, dobiti diplomu koja će im otvarati mnoga nogometna vrata. Neće, ukratko, ukoliko se ne realiziraju kroz Hajduka završiti na ulici, ili u kafiću, ili na onemoćaloj roditeljskoj grbači.

- Meni je samo dobrobit moga djeteta važna, ne razmišljam od danas do sutra nego što će biti za trideset godina, kakav će on biti čovjek, kakva će mu biti obitelj, kakva će biti njegova djeca - kaže nam Ivan Palaversa.

Njegov Ante trenutačno je u Tokiju s reprezentacijom. Oporavio se nakon nezgodne ozljede. Pola godine nije igrao.

- Ali je zato u Hajduku imao tretman kao da smo u Juventusu, ne mogu vam opisato koliko smo na tome zahvalni klubu, a opet, to je i normalno jer Hajduk je mome Anti druga obitelj - govori otac Palaversa.

Ponuda drugih klubova ima, no u kući Palaversa o njima se ne raspravlja.

- U Dalmaciji svaki otac sanja da dobije sina, to je pod broj jedan, pod broj dva volio bi i da mu mali zna igrati na balun, a pod broj tri, a to je san svih snova, da zaigra u Hajduka. To je, što se mene tiče, jedino normalno, sve ostalo, veliki novac i silna obećanja, teško mogu izići na dobro. Ali, Bože moj, svatko odlučuje o sebi, tko sam ja da drugima sudim. Netko sreću mjeri u eurima, a meni je najveća sreća kad mi sina pohvale da je dobro odgojen i kad bi jednog dana istrčao na Poljudu u dresu Hajdukova prvotimca - objašnjava Palaversa.

- Kad bih to doživio, meni ne bi bilo žao ni umrijeti - ubacuje se otac Nediljko Skorup.

Dužni smo u ovom trenutku razjasniti kako smo nazočne očeve, i onu jednu majku koju ćemo za koji trenutak čuti, slučajno odabrali. Nije im bilo ugodno, štoviše, opirali su se vašem reporteru. Ne žele da netko pomisli, a zavidnih i zločestih uvijek će biti, kako su preko veze dobili priliku reklamirati svoju djecu, kako ih je netko progurao u medije i kako njihova djeca vrijede više od druge djece koja u Hajduku jednako marljivo treniraju. I ne pomišljaju iz Hajduka otići.

- U javnost dospiju samo oni koji odlaze, ali vjerujte da su u većini oni kojima je Hajduk sve - ističe Nediljko Skorup, Dinov otac.

- Odgovorno tvrdim da se nikad tako dobro u Hajdukovoj omladinskoj školi nije radilo kao u zadnjih godinu dana. Pri tome ne mislim samo na sportski segment rada, nego i na odgojni, psihološki i obrazovni. Kad se samo sjetim koliko mi je puta mali prije znao plačući doći s treninga, a sad ga vidim uvijek vesela, a roditelju nema veće sreće od sreće njegova djeteta - veli otac Skorup.

S njime se slaže i Pero Batarelo, Ivičin otac. A on bi morao znati što govore jer Ivicu je još dok mu je bilo 12 godina odveo u Dinamo. U Hajduku, pravda se, nisu bili prepoznali njegov talent, a Dinamo je bio uporan u pozivima...

- Godinu smo dana proveli gore, spavali smo kod obitelji Moro, e kod maloga Nikole koji je također iz Solina otišao u Dinamo. Ne mogu reći da mi je žao što sam to napravio jer meni je Dinamo bratski klub Hajduku, a stekli smo i neprocjenjivo iskustvo nakon kojega ipak mogu reći da to više nikad ne bih ponovio. Godinu dana smo u Zagrebu izdržali, a onda nismo više mogli, nije to, znate, baš tako kako se u javnosti predstavlja, ima tamo svega. Uglavnom, sretni smo što smo se vratili i što nas je Hajduk opet prihvatio - napominje otac Batarelo.

Samohrana majka Slavica Kapulica nije prekidala svoje muške kolege roditelje. Pozorno ih je slušala. Njezin Luka, Škaričić, nije na ulici i to joj je najvažnije. Iako, gušta kad Lukina momčad pobjeđuje, veseli se kao što se samo majka može veseliti. To vam je uostalom ona plava gospođa koju je kamera nedavno na finalu Kupa u Ludbregu stalno pokazivala kako s Hajdukovim šalom slavi pobjedu bijelih pionira.

- Kad je moje dijete u klubu, ja znam da je ono u pravim rukama. Pred mojim očima odrasta u odgovornog muškarca koji će, uvjerena sam, i u životu poslije nogometa znati posložiti prioritete. Zahvalna sam ljudima u klubu što ga uče pravim vrijednostima, što paze na njega i izvan stadiona, što ga provjeravaju u školi...

- Bogme, nije prije bilo tako... - uskače otac Batarelo.

- O, jest sada, itekako, pazi se na svaki detalj, Iako, i kod kuće mi puno razgovaramo, trudim se držati ga na zemlji, ne dopuštam da poleti, jasno mu je da je škola prioritet, i da se bez obzira na objektivne poteškoće u školovanju, na blizu 300 sati opravdanih izostanaka, niti jedna lekcija ne smije preskočiti - govori majka Slavica.

Misao Stipe Pelivana, Robertova oca, ostavili smo za kraj. Za zaključak:

- Imam četvero djece, a Robi mi je najmlađi. On je moja zadnja obaveza koju kao otac moram obaviti. Moram ga izvesti na pravi put, na put na kojemu novac neće biti na prvome mjestu. Na žalost, kod mnogih momaka i kod njihovih roditelja to nije tako. Zaboravljaju, recimo, da im se dijete može ozlijediti, da može naglo izrasti, da uopće ne mora postati nogometaš, samo, kako to objasniti onome tko već vidi svoga sina tko zna gdje i koji je unaprijed potrošio velike pare. Teško. I zato hvala Hajduku što je na drukčijoj razini od nekih, što ide drugim putem, jer to je jedini normalni put.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk