Sport Hajduk

zastave

Dan kad je umrla Jugoslavija: prije točno 25 godina prekinuta je utakmica između Hajduka i Partizana

zastave

Danas se navršava 25 godina od nikad dovršene nogometne utakmice koja je simbolički označila kraj jednog svijeta i početak drugog. Govorimo o prekinutom derbiju između Hajduka i Partizana, koji se te srijede 26. rujna 1990. odigrao u Splitu.

Zapravo, odigrale su se samo 73 minute. Nakon što je Partizan u 71. minuti poveo 2:0, stotine pripadnika Torcide upalo je u teren i prekinulo utakmicu, dok su se suci i igrači Partizana spašavali paničnim bijegom u svlačionicu. Nekoliko minuta potom, kad su brojni navijači Hajduka već posve ovladali travnjakom, nekolicina njih je otrčala na južnu tribinu i popela se do službenog jarbola desno od semafora, gdje su izveli zanimljiv politički performance, ali o tome nešto kasnije.

Na "Poljudskoj ljepotici" - kako ljubitelji nogometa nazivaju Hajdukov splitski stadion – u 36 godina postojanja odigrane su mnoge značajne utakmice, od kojih su neke imale i snažne političke i društvene implikacije.

Mnogo puta poljudski je stadion bio barometar aktualnog društvenog i političkog trenutka, od plakanja cijelog stadiona nakon što je usred derbija protiv Crvene zvezde 4. svibnja 1980. službeni spiker objavio da je umro drug Tito, do bijesa cijelog stadiona nakon što je prošle subote sudac Bruno Marić, kao alat "močvarne mafije" iz Hrvatskog nogometnog saveza, svojim odlukama na derbiju protiv Dinama ne samo oduzeo Hajduku šanse za dragocjenu pobjedu, nego i svima u Hrvatskoj koji drukaju za "Majstore s mora" pokazao da su građani drugog reda.

Svega je bilo u tih 36 godina na poljudskom stadionu: klali su se pijetli na centru igrališta (Tottenham, 1984.), tuklo se s milicijom/policijom nasred sjevera (Metz, 1985.; Dinamo, 2000. i 2001.), bacali se suzavci s tribina (Marseille, 1987.), skandiralo Stipi Šuvaru (kraj 1980-ih) i Franji Tuđmanu (početak 1990-ih), zviždalo Franji Tuđmanu (finale Kupa s Dinamom, 1993.), pjevalo Ankici Tuđman da "vrati pare za djecu Hrvatske" (kraj 1990-ih), fizički se napadalo igrače Hajduka (Šibenik, 2000.), kopalo se grobove na terenu (2003.), bacale se krafne na tartan-stazu (Inter Zaprešić, 2009.), pa sve do ukazanja nacističke svastike na travnjaku (Italija, 2015.).


Semafor, pa desno

Tko je htio, mogao je svih ovih desetljeća iz burnih događaja na poljudskim utakmicama iščitavati ne samo sportske uspone i padove splitskog nogometnog kluba, nego i sve društvene i političke turbulencije koje su u tom razdoblju obilježavale kako socijalističku Jugoslaviju, tako i kapitalističku Hrvatsku.

Pa ipak, po svom političkom značenju, odnosno po neposrednim političkim nagovještajima i implikacijama, izdvaja se upravo taj prekinuti derbi protiv Partizana od 26. rujna 1990. godine, kada su pripadnici Torcide sa službenog jarbola, desno od semafora, skinuli i potom zapalili jugoslavensku zastavu, te je vratili na jarbol tako zapaljenu, uz podršku i odobravanje velikog dijela stadiona.

Tko god je bio na toj prekinutoj utakmici, a okupilo se oko 20.000 gledatelja, mogao je kući ponijeti dojam da je svjedočio historijskom trenutku, ravnom onome koji se gotovo cijelo stoljeće ranije, 16. listopada 1895. godine, odigrao na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, kada je skupina hrvatskih studenata protestno zapalila mađarsku zastavu. Uza sve sličnosti između ta dva događaja, danas možemo notirati i neke razlike.

Prije svega, studentska diverzija iz 1895. predstavljala je bunt protiv tadašnje mađarizacije Hrvatske, dok se navijačka diverzija iz 1990. dogodila kao bunt protiv velikosrbizacije tadašnje Jugoslavije, a time i Hrvatske. Hrvatski su sveučilištarci te 1895. bili iziritirani diktatorskom politikom tadašnjeg hrvatskog bana Khuena Héderváryja, dok su splitski navijači te 1990. ustali protiv agresivne nacionalističke politike srpskog vožda Slobodana Miloševića.

Drugo, Austrougarska monarhija i njezina politička šapa nad Hrvatskom trajala je još 20-ak godina nakon zapaljene mađarske zastave u Zagrebu, dok je zapaljena jugoslavenska zastava na splitskom Poljudu označila ulazak u posljednju godinu trajanja jugoslavenske federacije.


Pogledajte tablicu

S tom činjenicom je povezana i treća razlika između ova dva "vatrena čina": dok su hrvatski studenti iz 1895. (među kojima su najpoznatiji bili kasniji politički tribun Stjepan Radić i potonji lirski pjesnik Vladimir Vidrić) redom bili osuđeni na višemjesečne kazne strogog zatvora, za paljenje jugoslavenske zastave na Poljudu nitko nije procesuiran. Za razliku od austrougarskog, jugoslavenski multietnički imperij u trenutku spaljivanja zastave već se raspadao, što je aktere splitskog događaja ekskulpiralo od pravosudne odgovornosti.

Politički kontekst u kojem se odigrao prekinuti splitski derbi bio je označen mučnom društvenom atmosferom raspadajuće federacije, odnosno neuspješnim pregovorima oko uspostave eventualne konfederativne zajednice u Jugoslaviji. Četiri mjeseca ranije u Hrvatskoj je na prvim višestranačkim izborima pobijedio HDZ, a mjesec dana uoči derbija u tzv. Krajini počela je tzv. balvan-revolucija.

Time je ionako nestabilna politička situacija u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji dobila dodatni uteg u vidu naraslih političkih tenzija zbog pobune srpskih ekstremista oko Knina. Situaciju zasigurno nije olakšavala činjenica da je nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj došlo do jačanja i hrvatske ekstremne desnice, kao refleksnog odgovora na ekstremnu politiku Slobodana Miloševića.

U takvoj atmosferi Hajduk je u osmom kolu posljednjeg nogometnog prvenstva Jugoslavije dočekao Partizana, u prilično nezavidnoj sportskoj situaciji. Naime, kako je Split tog ljeta bio domaćin Prvenstva Europe u atletici, koje se održavalo na stadionu Poljud, Hajduk je na početku prvenstva igrao neprestano u gostima, što se za mladu momčad pokazalo kao preteška prepreka, te se splitski tim nakon serije poraza našao na začelju tablice.

Štoviše, nakon poraza od Partizana Hajduk je izgubio i sljedeću utakmicu u Zemunu od istoimenog domaćina, te se nakon devetog kola, sa svega tri boda, našao sa subotičkim Spartakom na diobi predzadnjeg i zadnjeg mjesta.


Objektivna splitska publika

Prekidu derbija i kasnijim događajima na Poljudu sigurno je te rujanske srijede doprinijela i loša igra Hajduka. Odnosno, da budemo precizni – izvanredna igra Partizana. Iako je Hajduk na papiru imao jaku momčad, sastavljenu od brojnih tadašnjih ili budućih reprezentativaca i doista klasnih igrača (Jarni, Bilić, Štimac, Vučević, Kozniku, Bokšić), Partizan je igrao za dvije klase bolje.

Premda je više od pola Hajdukove obrane bilo sastavljeno od igrača koji će osam godina kasnije činiti neprelazni obrambeni bedem na putu Hrvatske do trećeg mjesta na Mundijalu u Francuskoj (Jarni, Bilić, Štimac), te večeri na Poljudu igrači Partizana su se šetali kao na treningu, te su svojim potezima i kombinatornom igrom u više navrata – što danas zvuči pomalo nevjerojatno – zaradili i otvoreni pljesak tzv. objektivne splitske publike. Kao nenadoknadiv hendikep za mladu Hajdukovu momčad pokazalo se neigranje najiskusnijeg igrača obrane, makedonskog libera Dragija Setinova.

Uz dvostrukog strijelca Milana Đurđevića, te historijske rujanske večeri na Poljudu briljirali su neuhvatljivi Partizanovi dribleri Goran Stevanović i Predrag Mijatović (kasniji napadač madridskog Reala), a razlika u nogometnoj klasi vidjela se i na ocjenama igrača obiju momčadi, objavljenima sutradan u našoj Slobodnoj Dalmaciji. Dok su u Hajdukovoj momčadi prolazne "šestice" dobili samo Bilić i Bokšić, kod partizanovaca je Đurđević dobio čistu "devetku", Mijatović 8,5, a Stevanović 8, dok je niz igrača zaslužilo "sedmice".

Osobitu je brzinu Đurđević iskazao pri bijegu u svlačionicu u 73. minuti, jer je kao istureni centarfor ostao pri upadu navijača sa sjevera posljednji partizanovac na terenu (Partizan je u tom drugom poluvremenu napadao prema sjeveru).


Bijeg u svlačionicu

No, svakako najupečatljiviji akter tog dvoboja bio je "dvanaesti igrač" splitske momčadi – Torcida. Prvi, kraći prekid Torcida je izazvala već u drugoj minuti, jer se od guste i šarene magle brojnih dimnih bombi ništa na terenu nije vidjelo, da bi crnogorski sudac Branko Bojić iz Bara već u 25 minuti bio prinuđen i po drugi put prekinuti susret – ovaj put na nekoliko minuta – jer su pripadnici Torcide zapalili stotinjak baklji, od kojih su neke bačene i u teren. Potom je, u 73. minuti, uslijedila već opisana invazija na teren i paljenje jugoslavenske zastave.

Nakon što su igrači Partizana pobjegli u svlačionicu (Partizanovi navijači, Grobari, nisu ni došli u Split), pojedini nogometaši Hajduka pokušavali su privoljeti navijače da se vrate na tribine, kako bi se utakmica nastavila, ali navijački bunt bio je prejak.

Na tartan-stazu pred poljudski sjever s megafonom je došao i tadašnji splitski gradonačelnik Onesin Cvitan - moleći navijače da omoguće nastavak utakmice i uvjeravajući ih kako će "Hajduk opet biti veliki klub" - i HDZ-ov predsjednik Izvršnog vijeća Općine Split Goran Parlov, ali navijači su bili neumoljivi u odluci da se utakmica neće nastaviti. Što se njih ticalo, smisao utakmice je već bio realiziran: na službenom jarbolu na južnoj tribini, desno od semafora, zastava SFRJ upravo je dogorijevala...

Ovaj je događaj izazvao brojne i dramatične reakcije širom tadašnje Jugoslavije. Narednih dana svi mediji u cijeloj federaciji brujali su o "drogiranim" i "alkoholiziranim" splitskim huliganima koji su ubili nogomet i Jugoslaviju. Jedino što je malotko spominjao glavnog dilera te droge Slobodana Miloševića i njegove republičke pobočnike.

damir pilić
foto: matko biljak

Torcida juriša prema centru terena...

"19 sati i 25 minuta: sredina drugog poluvremena. Torcida pali četiri bengalke, dvije na sjeveroistoku i dvije na sjeverozapadu, pjevajući \'JA TE VOLIM HAJDUČE\'. Upravo tada Partizan postiže drugi gol, što se moglo i očekivati s obzirom na izuzetno lošu igru Hajduka. Svi oko mene šute, a onda sjeverozapad počinje: \'IDEMO NA TEREN\'. Kao po komandi, sa sjeveroistočne strane prvo upada desetak momaka (netko kraj mene tvrdi da su iz Rogoznice), a za njima nekoliko stotina torcidaša. Malobrojni policajci ih ni ne pokušavaju spriječiti.

Torcida juriša prema centru terena, a igrači i suci bježe prema svlačionici. Oni u prvim redovima pokušavaju dohvatiti suca (pitam se zašto, korektno je sudio), ali u posljednji se trenutak postavlja pred njih maser Hajduka. Igrači i suci konačno nalaze zaklon u službenim prostorijama. Svi oko mene u transu skandiraju \'HRVATSKA LIGA\', a znatan dio stadiona to prihvaća. Sve više torcidaša preskače sa sjevera na atletsku stazu. Neki trče po njoj noseći u ruci aktivirane žute dimne kutije.

19 sati i 30 minuta: nekoliko igrača Hajduka dolazi pred sjever, očito pokušavajući privoljeti navijače da se vrate na tribinu kako bi se utakmica ipak nastavila. Sa svih strana odjekuju zvižduci. Sjever skandira \'NEMOJTE IZAĆI\', a potom pjeva \'A SAD ADIO\'. Vidim kako se policajci i specijalci postrojavaju ispred ulaza u službene prostorije.

19 sati i 32 minute: Torcida skandira \'ODLAZITE, CIGANI\', a u teren uskače još nekoliko stotina torcidaša. Na travnjaku i atletskoj stazi sada je otprilike tisuću navijača, uglavnom onih mlađih. Pažljivo gledam, ali ne vidim među njima nijednog člana vodstva. Odjednom masa počinje trčati prema južnoj tribini. Pomišljam kako najvjerojatnije nitko ne bi mogao spriječiti fizički obračun s navijačima Partizana da su, kojim slučajem, prisutni na stadionu. Torcidaši se prebacuju na jug praćeni skandiranjem \'O HRVATSKA NEZAVISNA DRŽAVA\' i \'U BOJ ZA NAROD SVOJ\'.

Sjeverozapad upućuje novu direktivu: \'SKINITE ZASTAVU\'. Pozdravljena pljeskom većega dijela gledališta, grupa navijača skida službenu zastavu SFRJ s jarbola, pale je i tako zapaljenu ponovno dižu na jarbol. Sjever u transu pjeva (\'A SAD ADIO\'), a pjesmu prihvaća i dio gledalaca na drugim tribinama. Neki navijači idu po atletskoj stazi noseći zastavu Republike Hrvatske i veliku fotografiju dr. Franje Tuđmana. Vidim kako su mnogi gledatelji već napustili tribine. Njima je nogomet očito još uvijek zanimljiviji od navijačke okupacije te igre. Jer, bjelodano je da se nakon ovoga utakmica neće nastaviti."

(iz knjige dr. Dražena Lalića: "Torcida: Pogled iznutra")

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last