Sport Hajduk

dok su španjolski novinari ostali pred vratima, reporter ‘slobodne’ dobio je pola sata nasamo s barceloninim draguljem i jednim od najboljih igrača današnjice

SD U BARCELONI Andres Iniesta: Još čekamo da nam Guardiola kaže kako protiv Hajduka

dok su španjolski novinari ostali pred vratima, reporter ‘slobodne’ dobio je pola sata nasamo s barceloninim draguljem i jednim od najboljih igrača današnjice

Dok mi je otac zidao, a majka konobarila,  ja sam se u malome mjestu Fuentealbilleu po cijeli dan igrao loptom. Kad su me skauti Barce vidjeli na turniru u predgrađu Madrida, ostvario mi se životni san

Stvarno, ovi iz Barcelone provode takav režim da ih se svi, posebno lokalni novinari, čak pribojavaju. Te pazi ovo, te nemoj ono, pa pitaj, moli, kumi...

Ali, na kraju krajeva, zahvaljujući Pepeu Costi, čovjeku zaduženom za pomoć igračima, ružno je kazati sluškinji prvotimaca slavnog kluba dobio sam milost - pola sata s Andresom Iniestom.

Provelo me kroz neke porte, pregledalo dokumente, ali i ruksak s laptopom i notesima, isječcima iz novina, pa sam stigao u hodnik s tri naslonjača, s jednim prozorom... Strpljivo sam čekao, kad se pojavio Iniesta.

Ma ne, nemojte ni pomisliti da čovjek u sebi nosi zrno prepotencije, jednostavan je, rekao bih po izgledu bliži nekom kompjutorskom stručnjaku ili bibliotekaru, ali u tom igraču, proćelavom, bljedolikom, nekako sramežljivom, krije se vrhunski as, pravi broj deset, igrač koji je Španjolskoj donio naslov prvaka svijeta.

Kad sam nagovarao Pepea Costu da mi privede Iniestu, glavni argument mi je bila činjenica da sam kao dopisnik France Footballa u dva navrata, u glasovanju za 2009. i 2010. za Balon d’Or baš Andresu dao maksimum, pet bodova.

- Ne znam, baš ne pamtim, ali moj otac o tome vodi brigu. Hvala vam, izbor vam je bio dobar – našalio se Iniesta u startu.

- Znam, idemo u Split. O Hajduku znam malo, toliko da je to stari klub. Pardon, logično je da je stari kad slavi sto godina, ali ja sam mislio pod stari, ono poznanik, susretao sam se s tim imenom.

Slučajno, poznajete li nekog igrača Hajduka?
- Andri... Andriš... Andrić. Negdje smo se susretali. Igra li još?

On je kapetan Hajduka!
- Drago mi je.

Kako se pripremate za utakmicu u Splitu?
- Ništa posebno, mi se pripremamo već pet, šest godina. Naša grupa je homogena. Ovo s Hajdukom je ipak pripremna utakmica, Guardiola će nas informirati, ali to još nije uradio. U svakom slučaju, mi igramo na svoj način.

Meljete protivnike?
- Como... Kako? Nisam shvatio. 

Izluđujete protivnike, ne date im loptu?
- Ma ne, mi smo navikli, naučeni smo na tu igru. Cijeli život, znam se našaliti da sam još u majčinoj utrobi dobio instrukciju: “Ponudi se, primi, dodaj...”. Baš tako, šest godina sam bio u La Masiji, znate da je to gnijezdo u kojem se rađaju i rastu pravi igrači! Stalno sam slušao isto.

Pa i naš, hrvatski nogomet je sličan?
- Znam, bože moj, “Prosineki”, i to ne samo zato što je igrao za Barcu, već općenito je bio zvijezda. Znam kako igra “Kranjkar”, znam da je “Modrik” trebao doći u naš klub. Stvarno, imate igrače za “rondos”, kako vi to kažete? Ono 4:2 ili 4:3 od prve?

Kako je to bilo kad su vas doveli u La Masiju?
- A kako? Ja sam iz Fuentealbille, najveći grad u blizini je Albacete, to je zemlja Don Quijotea. Otac zida, mama konobarica, a ja po cijeli dan s loptom. I kad su me skauti Barce vidjeli na turniru na periferiji Madrida, rekli su mi da su me zapazili na televiziji, Canal plus je prenosio utakmice nas dječaka, imao sam dvanaest godina. Meni je bio san igrati za Barcu, ali isto mi je bilo preteško samome... Ne stidim se priznati da sam znao plakati, sam u sobi. U stvari, to je bio moj susret s velikim gradom.

Niste ni izlazili iz sportskog centra?
- U početku je bilo tako, pa sam pomalo izlazio, gledao ljude, čudio se velikom prometu, čak se pomalo plašio. 

Sad vas svi znaju, jedan ste od najdražih igrača u Španjolskoj?
- Ma dobro, svima to godi. Ali ja sam ostao isti, barem tako mislim. Idem na isti kiosk kupiti novine, u isti se kafić pođem susresti sa susjedima, u istoj trgovini kupujem kruh... Ono što su me u Barceloni naučili, posebno otkako sam s Guardiolom, jest skromnost, poniznost. Jer, nema razloga bilo komu od nas praviti se važan, mi igramo zajedno, jedni bez drugih ne možemo.

Eto, Leo Messi je najbolji dokaz, na svjetskom prvenstvu i sad na Copa America s Argentinom nije prošao?
- A ne, nemojte tako... Leo je fantastičan igrač, on je ipak u stanju riješiti probleme sam.

Vaš idol je bio i ostao Guardiola?
- Pa znate, baš Guardiola mi je prvi rekao kako sam ja rođeni “playmaker”. Kad sam došao u klub, kapetan prve momčadi bio je Guardiola, njegov poster sam zalijepio u sobi. Kasnije me je pozvao u Barcelonetu, u drugu momčad, onda sam išao u prvi sastav, ali uvijek sam razgovarao s Pepeom. Nevjerojatno je kako on zna objasniti što treba uraditi.

Ali vi to često izvodite instinktivno na terenu?
- Tako izgleda, ali da samo znate koliko treninga sam proveo, koliko puta sam izveo dribling s dvije noge...

Veliko priznanje dobili ste za humanu gestu u odnosu na Danija Larquea, igrača Espanola, koji je umro od infarkta?
- Žao mi je ako mislite da sam to uradio radi efekta. Ne, Larque je bio moj prijatelj, igrač iz protivničke momčadi, ali pravi “amigo”. Nosio sam potkošulju s natpisom “Dani Larque siempre con nosotros”, pokazao sam je, skinuo sam dres svoje reprezentacije u trenutku kad sam dao gol u finalu “mundijala” protiv Nizozemske, htio sam Daniju odati najveću počast.

Taj gol vas je proslavio, kako ga sad doživljavate?
- Vjerujte mi, kad su krenuli produžeci, ja sam osjećao da ću dati gol. Ne želim ispasti banalan, pa tumačiti to uvjerenje, ali taj gol sam u sebi najavio. Kako i onaj u polufinalu protiv Chelseaja, na Stamford Bridgeu, to mi se događa...

Kako predviđate rasplet sljedeće sezone, kakvi su vam osjećaji?
- Sigurno će ovo biti naša najteža sezona. U protekle tri smo pobjeđivali, do uspjeha smo dolazili nadigravanjem. Imamo tu kvalitetu, ali se moramo pripremiti za borbu. Važno je da jačamo, da nekako izbjegnemo ozljede. Ne volim se igrati proroka, nastojim živjeti od utakmice do utakmice, a ne opterećivati se dalekim ciljevima.

U prošloj ste sezoni stalno igrali, za razliku od one koja je prethodila ‘mundijalu’?
- Hvala Bogu i mojem zaštitniku svetom Andriji, ozljede su me zaobilazile. Moram zahvaliti i većini korektnih igrača. A ono uoči mundijala bila je strašna muka za mene. Živio sam za Južnu Afriku, a u finišu sezone pogodila me ozljeda. Osam tjedana u autu... Razgovarao sam s Vicenteom del Bosqueom, našim izbornikom, također i s direktorom reprezentacije Fernandom Hierrom. Njihova me podrška ohrabrila, rekli su mi da idem na mundijal pa makar se tamo do kraja liječio. Kad su mi rekli “vjerujemo ti, potreban su nam”, pa to je nešto najvažnije, najljepše što sam čuo u životu.

Pričao bi Iniesta, uživio se u razgovor, ali došao je Chemo Terez, zadužen za međunarodne medije, potrošili smo dopušteno vrijeme. Andres mi je darovao dres, onaj s treninga, s posvetom. Bez obzira na neke ponude da ga prodam, najavljujem da taj dres ide mojem unuku Luki.

I kad sam se vratio među novinare u press-salon, svi su me salijetali, tražili su da ispričam neki detalj, ali me kolega fotoreporter “El Mundo Deporitva” Manel Montilla zaštitio:

- Nemojte, ljudi, dobio je privilegij, idući put mu neće dati takvu priliku.


IZ BARCELONE: ZDRAVKO REIĆ

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk
Page 1 of 72FirstPrevious[1]2345678910Last