Izlazim iz auta točno u podne, u centru u Unešića – a “nigdi nikoga“. Nekoliko automobila parkirano ispred zgrade općine.
U polumraku kafića “Špaco“ samo konobarica Emilija i dvoje – troje ljudi, svako za svojim stolom, a na štekatu samo Neko, Sušić i Keča. Svatko u svom “svijetu”. Ne, nije to onaj moj “živi“ Unešić pun zadovoljnih ljudi, nestašne dice...
Tišina para centar.