Sport Atletika

Zadranin na splitskoj adresi

Smetaju ga komentari kako četvrto ili peto mjesto nije dobar rezultat, a nakon brojnih životnih izazova osmijeh mu je uvijek na licu

Zadranin na splitskoj adresi

Svaki put kad susretnete Stipu Žunića, stasitog Zadranina koji je ovoga ljeta zadivio ne samo Hrvatsku nego cijeli svijet, svojim izbačajem kugle na udaljenost 21,46 metara i osvojio brončano odličje na Svjetskom prvenstvu u Londonu, pomislite samo jedno: “Bože koja snaga je skrivena u ovom čovjeku!”

Nakon brojnih životnih izazova, najprije u sportu, jer je krenuo s košarkom i kickboxingom, čak je bio i juniorski prvak svijeta u ovom borilačkom sportu, te nekim manje lijepih trenutaka, Žuniću je uvijek osmijeh na licu. Čak i onda kad je na ramena podigao svojeg kolegu svjetskog prvaka, američkog diva Toma Walsha, nije se moglo primijetiti da mu je teško.

– Prava sitnica – kratko je komentirao Stipe, koji nam je kroz razgovor pokazao videouradak iz kickboxing dana u kojima je upisao 65 pobjeda i pet poraza.

– Vidite da nisam bio gromada kao danas, jedan posve običan dječak kao i mnogi drugi. Nisam se previše razlikovao od drugih, istina, u početku sam bio nešto mršaviji, onda sam se u sedmom i osmom razredu osnovne škole razvio, zahvaljujući sportu – veli Žunić, kojem se neko vrijeme preklapalo treniranje košarke i kickboxinga.

I onda je krenuo u Srednju medicinsku školu pa je uz redovitu nastavu valjalo otići nekoliko sati na praktičnu nastavu u Općoj bolnici Zadar.

– U jednoj prigodi nakon napornog dana ranije, gledajući jednu operaciju kao posljedica umora, ali i scene ispred mene, kolabirao sam i srušio se na pod. Brzo su me digli na noge, međutim, napustio sam operacijsku salu, ali ne i školu, haha. Nisam ni mogao jer smo imali izvrsnog ravnatelja Davora Vidakovića, divnog čovjeka koji je meni i Dinu Pervanu kao darovitim atletičarima, nalazio način kako nas stipendirati. Svaki bi dobili dvije ili tri tisuće kuna i to dijelili na cijelu godinu i tako se sportski razvijali – prisjetio se Stipe kojeg je oduševio poziv bivšeg mu ravnatelja da posjeti Medicinsku školu.

– Nisam ni trenutka razmišljao odazvao sam se rado pozivu i održao motivacijski govor novim mladim medicinarima. Pričao sam im o svojim iskustvima ne samo u školi, nego inače o tome koliko je važan rad i stupanj svijesti da bi se došlo do uspjeha bilo koje vrste – zbori Žunić koji je nastavio rado govoriti o nekim svojim životnim navikama.

– Svima je u oko upala jedna TV emisija u kojoj su me uhvatili kako kuham. Jest uživam u tome, ali nemam previše vremena, međutim, doći će vrijeme i za takav oblik odmora. Zasad pripravljam doručak, uglavnom neke žitarice i slično, ručam i večeram u splitskom restoranu ‘Babilon’. A kad sam u Zadru onda je materina spiza nešto o čemu nema potrebe trošiti previše riječi – izvrsna, uglavnom se ližu prsti – priznaje Stipe.

Dok je studirao u Americi, sam sebi posložio je jelovnik, jer se okušao i na studiju nutricionizma.

– Radilo se o šest obroka, bogatih ugljikohidratima, bjelančevinama i proteinima, sve u razumnim omjerima. Evo rezultata – pokazao je Stipe svoje mišićave ruke i prsa te je opet priču okrenuo prema kuhinji.

– Morali bismo probati moju kinder bueno tortu. Svi čekaju da se vratim iz Splita ili s nekog natjecanja u inozemstvu, pa da mogu uživati u slastici broj jedan. Hvala dragom Bogu ima nas podosta u obitelji, evo mi je brat Tomislav dobio i šesto dijete, pa se veselimo svi odreda. Mi smo vam velika obitelj u kući s puno ljubavi. Jednostavni i obični ljudi koje nikad neće promijeniti ni slava, niti ćemo se u teškim trenucima povući pred izazovima. Naprotiv, borba je naš forte – mirno će Stipe, koji je u Americi, imao dvije operacije, pa se u jednom trenutku činilo kako bi sport mogao pasti u drugi plan.

Srećom, nije se raspleo takav scenarij jer je kod Žunića proradio onaj dalmatinski nerv, dišpet, bio je jači od svega.

– Najviše me održala vjera u bolje sutra. I zato volim kazati da nema onoga tko ne vjeruje, na ovaj ili onaj način. I još nešto, svi koji su spremni kazati kako nema Boga u velikoj su zabludi. Netko misli kako je ispravno negirati Boga, ja ne mislim tako. O tome svjedoči moje životno iskustvo. Jer vjetar je nevidljiv, ali ga osjećate. Tako je Bog svuda oko nas, ne vidimo ga, ali osjećamo njegovu nazočnost i stalno primamo poruke koje treba znati prepoznati. A prepoznajemo je kroz vjeru – iskazao je Stipe svoju crtu duhovnosti koja mu je pomogla na Floridi.

Bilo je to teško razdoblje

– Kuglu sam počeo bacati kao dio rehabilitacijskoj programa, dok sam se oporavljao od operacije ramena, koja umalo da nije završila kobno. I to iz razloga što sam loše reagirao na anesteziju, u jednom su mi trenutku otkucaji srca pali jako nisko. Uslijedio je novi šok, naime nakon godinu dana treniranja ponovno sam bio na operacijskom stolu, ovoga puta zbog ozljede lakta. Bilo mi je to prilično teško razdoblje, kroz sve sam prolazio sam, daleko od obitelji koja nije znala pravu istinu jer nisam htio da se brinu. No, s druge strane, ojačao sam i osamostalio se, kasnije se sve odrazilo kroz moju želju da se ostvarim u sportu. I eto, uspio sam – zastao je Stipe, te nas nanovo vratio na svoje životne sitnice koje mu mnogo znače.

– U trenucima odmora posegnem za gitarom ili usnom harmonikom, volim glazbu, okušao sam se i za klavirom. Nakon Londona moram voditi brigu i oko marketinga, jer ako želiš ići naprijed, onda je potrebno osigurati financijska sredstva. Ne mogu se požaliti, uspijevam i na tom polju, istina, atletika nema status nogometa pa da se slijevaju milijuni kao u potocima, ali se ne mogu ni žaliti. Rezultat iz Londona je pokrenuo dosta toga, nažalost, mnogi ljudi još uvijek misle na način: “Evo mu kugla i livada, pa neka baca!” Nije to baš tako, da bi se došlo do vrhunskog rezultata potrebno je složiti besprijekoran mozaik – iskreno će najbolji hrvatski bacač kugle u povijesti, koji nas je brzinom munje odmaknuo od teme o njegoj velikoj ljubavi, djevojci....

– Moja veza s Leom izvrsno funkcionira na daljinu, ja u Zadru i Splitu, ona u Zagrebu gdje se često viđamo jer idem poslom u metropolu. O bilo čemu drugom ne želim ni riječi. Znam da me razumijete – kazao je Stipe.

Ostao sam skroz na zemlji

U pitkom i više nego ugodnom razgovoru Stipe je nerijetko ponavljao ovu rečenicu: “Sport je nepredvidiv, jednako kao i život, danas jesi sutra nisi. I to tako treba prihvatiti!”

– U ničemu me nije promijenila bronca iz Londona, ostao sam skroz na zemlji, imam stare dobre prijatelje, ali i veliki broj ljudi koji me prepoznaju na ulici, u Zagrebu, Splitu, Zadru, ma bilo gdje u Hrvatskoj. I rado se pozdravim, s nekima ako imam vremena popijem kavu. Jer onaj ponos koji sam osjetio kod svih građana Hrvatske, obvezuje me da ostanem isti i da budem skroman čovjek koji uživa u onome što radi, odnosno, sportu. Uz sve njih mogu biti samo bolji. Tko se uzoholi ne prolazi dobro u životu – veli Žunić, koji ima svoje planove za budućnost.

– Sad mi je najvažnije pripremiti se dobro za dvoransko prvenstvo u Birminghamu, gdje želim biti najbolja verzija sebe. Ne zaboravite da sam u Londonu imao i svjetsko zlato, nažalost, dogodilo, se to u prijestupu, kugla je otišla do 21,80 metara. I to me vodi prema još većem cilju, odnosno, daljini nego je bilo na Svjetskom prvenstvu ovoga ljeta. Jedino što me smeta kad se pojave komentari kako četvrto ili peto mjesto nisu dobar rezultat, a da pritom nisu svjesni da je riječ o dva ili najviše tri centimetra koja te dijele od medalje – zbori Žunić.

Nitko ne dvoji kako će Zadranin na splitskoj adresi u skoroj budućnosti ponovno razgaliti dušu mnogima baš kao u vrelom kolovozu ove godine.

– Ma, dvadeset dva metra ću dohvatiti, to mi je neka granica i samo je pitanje vremena kad će se to dogoditi. Ono što me veseli jest da tako misle i stručnjaci, vrhunski treneri koji prate zbivanja u atletici. Samo treba biti strpljiv, raditi istim žarom kao i do sada pa Božja nagrada neće izostati – zaključio je Žunić.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Atletika