Sport Atletika

S dvije diplome u ruci i jednim doktoratom, Nebojša Lujanović još je i pasionirani maratonac

Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Diplomirao je i sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. “Usput” i doktorirao na teoriji književnosti. S dvije diplome u ruci i jednim doktoratom predavao je na Filozofskom fakultetu u Splitu.

Napisao je četiri romana i jednu zbirku priča, s najnovijim “Oblak boje kože” pobrao najbolje moguće kritike. Apsolutni hit. Autor je i brojnih pripovjedaka, eseja, putopisa, književnih recenzija i znanstvenih radova. Uređivao je knjige, organizirao promocije i prezentacije književnika. Vodio je Profilovu knjižaru, a s Renatom Baretićem i radionicu kreativnog pisanja.

Radio je kao novinar, ali i kao skladištar i građevinski radnik. Po vlastitome priznanju, dvadesetak fizičkih poslova. Igrao je košarku, veslao do kraja studija, danas je – maratonac. Istrčao Plitvički i Bečki maraton. Uz sve to, on je i Josipin suprug i Lovrin tata. On je Nebojša Lujanović.

Sve to stalo je u samo 34 godine života ovog Novotravničanina po rođenju, danas splitskog zeta. I još mu nije dosta. Doktor, profesor i književnik želi postati i stolar!?

- Iz obitelji sam zanatlija, prva generacija fakultetski obrazovana. Želim naučiti stvarati nešto vlastitim rukama, privlači me stolarija...

Pa kad vam jednoga dana ovaj stolar dođe napraviti kuhinju od bukovine ili, ako ste slabije platežne moći, od iverice, imat ćete s njim o čemu popričati...

Sve je planirano

U njegove 34 godine već su stala nečija tri života.

Koja je tajna, čarobna formula? Kako sve to posložiti, stići?

- Strogi program. U kojemu se ne može dogoditi nešto neplanirano. Malo je prostora za manevar. Meni je to ok, ali nekad živciram ljude oko sebe koji ne žive na takav način. No, većina ih se navikla. Naravno da to ima i tamnu stranu, znam zanemarivati ljude, jer ne stignem. Nešto mora patit’.

Imali bi o čemu razgovarati. No, kako je ovo sportski prilog najviše nas “pali” činjenica što je on, uz sve navedeno u profesionalnom i privatnom životu, još i – maratonac!

K tomu, kako sam kaže, u našem društvu na snazi su stereotipi: sportaš je praznoglavac koji umjesto u knjigu bulji u svoj odraz u ogledalu, dok je književnik bezlična masa koju bi trebao ubiti sram, a ne onih desetak stepenica koje će mu jednoga dana presuditi infarktom kad zakaže lift.

Međutim, iako vlastitim primjerom ruši rečene stereotipe, Lujanović je svejedno bio žrtva istih.

- Na filozofskom fakultetu sam bio čudak koji je sa sportskom torbom hodao po predavanjima, dok su svi oni bili rastafarijanci, pankeri, nosili su “palestinke”... Bio sam crna ovca. A u ekipi s kojom sam veslao bio sam “dobar momak koji je malo previše zaludio za knjigama”. No, i jedni i drugi su me prihvaćali takvoga.

Biografija vam je već prepuna.

- Sve su to samački poslovi. Biti sam sa sobom, mene to najviše privlači. A druge sablažnjava. Vidim da pokušavaju pobjeći od sebe...

Naglašeni ste individualac.

- Nije bilo tako od početka. Probao sam sve, i grupne poslove koji su uvijek išli na moju štetu.

???

- Evo vam primjera: imao sam projekt istraživanja romske kulture u dva ogranka. Jedan je trebao biti dokumentarni film, a drugi roman. Film na kojemu je trebalo raditi četvero ljudi nije uspio, dok sam roman izgurao jer je sve ovisilo samo o meni.

Pored svih obaveza izabrali ste nešto tako zahtjevno kao što je maraton!? Zašto ne stolni tenis, da se ispušete dva puta tjedno po sat vremena, ili ne bacite koji put na basket?

- Eh, zašto maraton!? To se upitam svaki put kad se nađem na stazi, a pada kiša, gladan sam... Upitam se to svakih pet kilometara, ha, ha!

I? Zašto?

- Kao prvo, to je individualni sport, ne moram obaviti deset poziva da bih dogovorio termin. Idem kad me volja. Zbog gomile posla bilo bi nemoguće da se bavim nekim timskim sportom.

To nije jedini razlog?

- Taj je sport ispitivanje vlastitih granica i nema veze s protivnicima oko vas. Osvojeno mjesto ništa mi ne znači ako nemam osjećaj da sam potrošio zadnji atom snage u utrci i da sam pomjerio neke svoje granice. Slično pokušavam i u drugim sferama svojih djelovanja.

Maraton mi čisti misli

I zdravlje je motiv?

- Naravno, nakon većinom sjedilačkih aktivnosti, čitanja, pripremanja predavanja, pisanja, presjeći radno vrijeme treningom je i pitanje zdravlja, mentalnog i tjelesnog opstanka. Prokrvljenost mišića je i prokrvljenost mozga, nakon toga su misli čišće, koncentracija lakša.
Rekli ste da vam je najvažnije da ste “dali sve od sebe”. No, jeste li ipak, barem malo “krvavi ispod kože”, je li vam svejedno jeste li na kraju utrke prvi, pedeset šesti ili sto četrdeset i treći? Ima li i u vama, osim motiva zdravlja i pomicanja vlastitih granica, i one iskonske želje da budete bolji od drugih?

- Svaki rezultat treba staviti u određeni kontekst. Nisam profi sportaš, ne živim od sporta, i taj je rezultat uspjeh u kontekstu moga roditeljstva, činjenice da sam nezaposlen i da preživljavam od desetak honorarnih poslova. Uspjeh je da uopće dođem do kraja! Ovaj sadašnji rezultat, pak, još je više zadovoljavajući u odnosu na onaj od prije dvije godine dok nisam imao dijete. Svaki rezultat povlači za sobom neki kontekst i životne okolnosti i mora se sagledati unutar toga, a ne samo kao vrijeme na tablici.

Znate se našaliti da na natjecanjima mora biti posebna kategorija “maratonci-roditelji”.

- Velika je razlika. Nije lako trčati nakon što si noć prije spavao samo dva sata. Trčiš u polusnu, što je opet ispitivanje vlastitih granica. To je droga, neka vrsta ovisnosti, trčanje mi je postalo način života.

I ne samo način života...

- Maraton je jedan odživljeni život! Tolika skala emocija u ta 42 kilometra, od ponosa i bahatosti jer ste pretekli trojicu na stazi, preko plača i stiskanja slezene, do razmišljanja da odustanete na tridesetome kilometru i potražite pomoć... Sve moguće emocije, pozitivne i negativne, koje kulminiraju pročišćenjem na kraju ulaskom u cilj. Ispražnjen od bilo kakve ljutnje, frustracije, neispunjenih ambicija...

Koliko dnevno trenirate, sati, kilometara? Koje su vam rute?

- Tri puta tjedno po 13 kilometara i jednom u deset dana odradim trening dužine, od 25 do 40 kilometara, ovisno o fazi priprema. A ruta, od Bača, preko rive i Marjana do Marjanskih vrata i natrag do Banovine. I onda još jedan krug, pa doma na Bače. Važno je držati isto doba dana, pogubno je trčati ujutro, pa navečer. Moj termin je sedam ujutro, jer mi tako paše. Znam ljude koji trče u jutro od pet do sedam jer moraju stići na radno mjesto.

Ubijaju vas ove ljetne sparine?

- U kontekstu probijanja granica, odricanja i samoispitivanja što su teži uvjeti to mi je trening zanimljiviji. Trčati na 35 stupnjeva, ali i na buri i kiši, puno je jači doživljaj.

Uz Plitvički istrčali ste i Bečki maraton. Pripremate se za onaj u Ljubljani, u planu su i Prag, Beograd, Moskva, Pariz...

- Maratoni vani vrhunski su doživljaji. U Beču su, primjerice, gledatelji duž cijele staze od 42 kilometara, iako sam rekreativac tamo se osjećam kao olimpijac, zadnjih 500 metara čeka te crveni tepih. Imaš osjećaj da sudjeluješ u nečemu velikome i da to ljudi cijene. Dok kod nas, na žalost, još uvijek puno ljudi psuje i protestira na maratonce i pokušavaju biciklom ili autom probiti stazu jer su zamislili parkirati kafiću sto metara bliže.

U čemu je problem?

- Kod nas ljudi u svemu čime se bave gledaju materijalnu korist. “Šta ja imam od toga”. Kultura sporta ne znači nužno rezultat, već i način življenja...

O čemu razmišljate dok trčite?

- Kad trčite tri sata i 20 minuta, koliko otprilike traje moj maraton, razmišljate o svemu i svačemu, ali samo u prvoj polovici staze. U zadnjoj četvrtini osim stiskanja zubi i pokušaja ignoriranja boli mozak ne ostavlja prostora za ništa drugo. Maraton vam je kao rađanje i umiranje. Od rađanja je puno planova, ambicija i truda, preko trenutka kad to sve počinje padati, do zadnje faze u kojoj se sve poništava kao ravna crta na EKG-u. Maraton je jedan odživljeni život cijeli.

Čista nematerijalna dobit

I trčanje maratona i pisanje romana traju. Što je zahtjevnije?

- Postoju pisanje i trčanje kratkoga daha, odnosno sprint i kratke priče. Pisanje romana je nekakva vrsta maratona, kad nakon pripreme krene pisanje svaki dan, baš kao i trening trčanja, ne smiješ gubiti tempo. Presudna je izdržljivost, a ne talent. Kao što kod maratona nije talent i kod pisanja je talent tek deset posto, a sve ostalo je izdržljivost i upornost. Za te tekstove i kilometre živite!

Maraton trčite za sebe, romane pišete za druge. Eto razlike!

- To je zato što se produkt pisanja može dalje konzumirati, a maraton ne. Maraton je čista nematerijalna dobit. Imam osjećaj da kad bih se nakon istrčanog maratona vratio doma i kažu mi da je izbio požar u stanu i da je sve izgorjelo da ne bih ni trepnuo, a kamoli se uzrujao ili opsovao nešto...

Nebojša, koji je osjećaj jači: zadnja rečenica i ona zadnja točka romana ili ulazak u cilj maratona?

- Teško usporedivo. Kod romana zadovoljstvo dolazi tek s reakcijom čitatelja. Nema osjećaja ulaska u cilj, pljeska... Jedno i drugo treba cijepiti od bilo kakve euforije: dva tjedna opuštanja i u maratonu te nema nigdje, a isto tako čovjek najlošije piše kad pomisli - da je dobar!

Pripremajući se za maraton u Ljubljani Nebojša Lujanović nastavlja životni maraton trčanja za “čvršćim” izvorom financija, stalnim poslom. U čemu mu, za sada, ne pomažu previše ni dvije diplome i doktorat.

U Splitu je predavao hornorarno, kao vanjski suradnik, a nova potraga za poslom od jeseni ga vodi na fakultet u Zenici. “Hrvatska, društvo znanja”, pisalo je na je jednom plakatu kojega je “s dvije diplome u rukama” lijepio čisteći snijeg prije osam godina. Oblak boje kože...

marko bilić
foto: vladimir dugandžić, jakov prkić / cropix

Supruga Josipa prava podrška

Supruga Josipa je isto sportsko - umjetnički tip, ima svoj plesni klub ‘Vruća čokolada’ i bavi se jazz danceom. Jedinstven u Splitu, također spaja umjetnost i fizičku aktivnost. Ona shvaća dvije stvari koje me znaju pogoditi: da nisam odradio trening, taj fizički dio, a shvaća i onaj umjetnički dio, zna što je kreativna blokada.

Da živim s nekim tko je inženjer vjerojatno bi dolazilo do nesporazuma i svađa kad bih objavio da me tri tjedna nitko ne smije ništa pitati jer sam zapeo na stranici romana i ne znam kako ću riješiti tu situaciju... - rekao je Lujanović.
Naslovnica Atletika