Mislili ste da samo ljudima smeta jugo, da samo nama pravi probleme, čini nas smetenima, umornima, izgubljenima, bez busole? Smeta, svima, čak i pticama i to onim najvećima, kao što je bjelogavi sup.
Upao u jako jugo
Cijelu je Hrvatsku, naime, prošlog tjedna obišla vijest kako je na Hvar sletio bjeloglavi sup, taj ogromni lešinar, što, dakako, znate onu popularnu uzrečicu, ne pamte ni najstariji Hvarani. To, da ga ima na Cresu, to smo već znali, pa kad je jadan, umoran i iscrpljen sletio na ovaj mondeni srednjodalmatinski otok, u selo, među ovce, odmah su krenule svakakve teorije – bio je gladan, bio je umoran, smrtno ranjen, otrovan, neki su čak spominjali i klimatske promjene. A onda nam je, čim smo došli u Dubravu, u sokolarski centar, kod doktora za ptice, naročito grabljivice, zapravo kod doktora za sve beštije, kod dr. Dolittlea, Emilija Menđušića, on sve kazao u jednoj jedinoj riječi – Jugo! Slušali smo ga, ja i kolegica Nina, napeto kao Herculea Poirota!
- Vidi, to ti je ptica koja ti se bez problema s Cresa zaleti na hranu preko Jadrana u Udine, tamo gdje je hranilište za supove, i istog se dana vrati na Cres, bez problema. Tisuću kilometara u oba pravca, za njega je šetnja. Dakle, nije ništa neobično da oni prelete i preko Hvara, Brača, to se vidi i po GPS-ovim drugih supova koji su obilježeni, pa se prate. Ovaj nije ni prstenovan niti je označen, nema GPS da ga se može pratiti, to će tek sad dobiti, što znači da je iz nekoga gnijezda koje još nismo registrirali. U pitanju je mlada, subodrasla ptica, koja je upala u nevrijeme, veliko jugo, i stradala - veli Menđušić.
- Ptice, isto kao i jedrilice na moru, vole malu bavu, koja joj omogućava da s minimumom snage i trošenja energije ostvari maksimum brzine i doleta. Kad je veliki vjetar, te se moraš boriti protiv njega, trošiš puno energije. I što onda radiš? Isto što i brod na moru! Tražiš sigurnu luku, zaklon, tražiš hranu i vodu. Tako je i ova naša jadna ptica - za koju još ne znamo sigurno je li mužjak ili ženka - sletjela na čvrsto tlo, u dvorište, iscrpljena i izgladnjela, nadajući se spasu. I dočekala ga je! - ispričao nam je šibenski sokolarski stručnjak, koji nas je zaprepastio još jednim podatkom.
Kritična težina
Ajde, što mislite što je mali Supić ili Supićka, prvo pojela kad je došla u Dubravu, nakon što ga je Emiliova ekipa pokupila u Splitu, gdje je sačekala trajekt s Hvara. Janjeću glavu! I još dvije, tri prepelice nakon toga, za prilog! Japanske, umjesto sušija! Čekaj, stani, Emilio, kako janjeću glavu?
- Onako lijepo, u komadu. Sve on to otvori, kao da je forenzičar! Da vidite kako on barata tim svojim kljunom, koji je i namijenjen za takvo što, da lomi kosti, čerupa lešine, vadi iz njih sve iskoristive dijelove, koje u slast jede. Ma poznaje anatomiju bolje od ijednog kirurga! Kosti se na kraju kad on završi obrok, bijele kao da godinama leže na suncu. Kosti se sjaje kao polirane! I čim smo mi vidjeli da on jede tako dobro, i obilno, s tekom i apetitom, odmah smo odahnuli. To je kao u male djece! Ako jedu, ako imaju dobar apetit, nema nikakve bolesti! - veli Emilio.
I on se u zadnjih desetak dana, tako lijepo oporavio, dobio na težini, tako da bi već sljedećih dana mogao iz dubravske klinike Schwartzwald za ptice grabljivice nazad kući, u prirodu. Emilio se već dogovarao s kolegama iz udruge Biom, kako bi ga, ako ovako nastavi, mogli pustiti u Nacionalni park Krka, pa nek ide kud mu drago. Zajedno s jednim lijepim, malim satelitskim odašiljačem kojim bi ga mogli pratiti ubuduće.
Kad je stiga u Škugore, gdje se nalazi sokolarski centar, imao je sedam kilograma i sto grama. Trebao bi imati oko osam i pol kilograma. Donja granica težine, mu je nekih 5,7 kilograma. Padne li ispod toga, upitno je možeš li ga spasiti od iscrpljenosti i uginuća, sigurne smrti. U njegovom se organizmu događa isto što i u organizmu djevojaka koje obole od bulimije, koji se hrani proteinima iz mišića. Masnog tkiva više nema, ne možeš mu davati glukozu, nego moraš imati specijalne aminokiseline, koje nemaš uvijek pri ruci. Izgladnjelost je posebno opasna za grabljivice male mase, kao što je vjetruša ili kobac. Ako ne jedu, velika je vjerojatnost da ćeš ih izgubiti. Ako jedu, ti si na konju. Problem je riješen! A sup je stvarno fascinantan. Kao što je i Emilio fascinantan. Možete ga slušati satima, i neće vam biti dosadno.
Ljudima je malo odiozan, jer se hrani lešinama, a i ne izgleda baš reprezentativno s onom bijelom glavom, ko očerupana tuka. Nije ni čudo što ga nitko nije stavio na grb ili na zastavu, kao recimo orla.
- To njegovo kratko bijelo perje na glavi je fantastičan dizajn prirode, koja je takav vrat konstruirala supovim iz vrlo praktičnog razloga. Zamisli da je bogat perjem kao u orla, pa kako bi ga očistio od krvi, iznutrica i svega, na to bi došle muhe, paraziti, sva ostala gamad. Dakle, evolucijski je to perje skinuto, jer bi mu smetalo kad on uvuče glavu u džigericu strvine, ovce. Sve je na njemu podređeno toj njegovoj ulozi čistača prirode, koja je kroz 150 milijuna godina, koliko su stare ptice, svakoj od vrsta dala dizajn i namjenu. Ptice su milijunima godina u prirodi prije od čovjeka, i one su svašta prošle. I kriju odgovore na brojna pitanja. Čak i ona koja mi ljudi sebi nismo ni postavili - intrigira Emilio svojom pričom. I praktičnim primjerima koje daje. Vidi se da su kroz ovaj centar prošli deseci, čak i tisuće djece i omladine, kojima je pričao istu priču.
Sačuvaj za budućnost
- Svi smo mi imali oca ili djeda, koji su u svojim pojatama i šupama čuvali desetke čudnih, stvari koje smo mi htjeli baciti, jer smo mi mislili da nam ne trebaju, ili im nismo znali namjenu. A stari kaže - Ostavi, tribat će to jednog dana! I mislim da bi i naš odnos prema prirodi trebao biti takav, da kažemo sami sebi - Ostavimo, tribat će! Sačuvajmo svaku vrstu koju možemo. Kad vidiš nešto novo u prirodi, što ne razumiješ, ili čega se možda i bojiš, stani, sačekaj, nemoj odma to zatuć. Jer, oni su preživjeli toliko dugo kroz povijest i možda u njihovom ponašanju, načinu života, kinetici, mi možemo pronaći soluciju ili putokaz kako ćemo i mi preživjeti. Drugim riječima, mi moramo čuvati prirodu iz sebičnih razloga, da bi mi sami sebi mogli pomoći, tako što pomažemo životinjama! A ta je ravnoteža krhka, i taj bunar nije jama bezdanka, jer samo supova, nema u nas više od stotinjak parova. Između pedeset i sto! I zato je svaka jedinka važna. I svaka je unikat. Susret sa supom, zapravo je susret s tajnom, živom poviješću, koju znatiželjan čovjek može promatrati i istraživati danima i godinama. Kao arheolog dragocjenu iskopinu!
- To koliko su ptice utjecale na naš život je neizmjerno. Mi devet stoljeća pišemo perom. Sve deklaracije, dokumenti važni na svijetu, Magna karta, Deklaracija o pravima i slobodama, ničeg toga ne bi bilo bez pera. Naučili smo letjeti promatrajući ptice! Ukrašavali smo se perjem, grijali smo se s perjem, perine, čak i danas nosimo jakne perjanice. Perje je najbolji izolator, i protiv vrućine i protiv hladnoće. Problem zaleđivanja avionskih krila je ogroman problem, koji može srušiti zrakoplov. A pingvinovo perje se nikad ne smrzava. Ne zato što ima neku kemiju u sebi, nego zbog strukture same. I onog momenta kad se počnete baviti pingvinima vi otkrijete da tako možete riješiti problem u inženjerstvu i aeronautici koji vam se dotad činio nerješiv. Čudesno i fascinantno! - priča Emilio.
Moderna pošast
A meni je čudesan i fascinantan već i podatak da pingvin ima perje. Ja sam mislio da je to krzno. Ma kakvo krzno!? Perje je najidealniji izolator! Da je priroda tako glupa kao ja, davno bi pingvini izumrli. A Emilio nastavlja priču dalje. I razbija predrasude: - Mi mislimo da je uništavanje prirode, biljnih i životinjskih vrsta pošast modernog doba? Krivo! Na Havajima, recimo, tradicionalna odjeća za tamošnjeg poglavara sastoji se od 25 do 30 tisuća pera jedne male ptice koja je zbog toga tamo nestala, izumrla. Zbog potrebe ljudi za ukrašavanjem! Nema te vrste više, zbog ogrtača poglavice. Mi istrjebljujemo vrste kroz povijest. Kad su Španjolci došli kod Azteka, onda su prvi put vidjeli da kućni ljubimac, domaća životinja nije mačka ili pas, nego ptica. I tada, kada su ih Španjolci donijeli iz Srednje i Južne Amerike, počinje kultura držanja tića u kebama, koja se raširila po Mediteranu. Svatko je kod nas imao kebicu s grdelinom, frzelinom, lugarinom, nekim tićem koji je u njoj piva. A to je otamo došlo. Azteci su imali velike zatvorene vrtove u kojima su držali ptice i dolazili ih slušati kako pjevaju!
Fascinacija ljudi pticama, veli nam Menđušić, dolazi odatle što su ljudi osvojili sve na svijetu, osim neba. Nebom i danas vladaju ptice! A ono što dolazi s neba, to je božanstvo! Ptice imaju mitološko značenje, a u starom Egiptu su baš supovi bili božanstva, posrednici između svijeta živih i mrtvih, oni su bili ti koji su uznosili duše na nebo, pojednostavljeno rečeno.
- Nema mjesta na svijetu na kojem nećeš naći pticu. Ne samo zbog letenja, nego zato što perje omogućava nagle pokrete lijevo desno i brzi trk. Probaj uhvatiti kokoš u dvorištu, nema čovjeka kojem će to poći za rukom, osim ako je ne stjera u neki kut! Zašto je to tako? Zato što je kokoš uvijek s jednom nogom dole, ima kontakt sa zemljom, a perje radi sljedeće, stišće tijelo dolje, isto kao i spojler na Formuli 1. Pritišće te dolje i imaš frikciju! Trenje! I to smo dakle, izumili, gledajući ptice! Ili izum strijele! Bez pera, ništa od luka i strijele! Koji je to um uspio shvatiti da ta tri pera koja su na kraju strijele omogućavaju precizniji pogodak, na veću udaljenost i što je najvažnije, veću penetraciju zbog rotacije, odnosno vrtnje strijele oko svoje osi. Pa puška je užlijebljena iz istog razloga, da se metak vrti oko svoje osi!
Pobožni mir
I sve smo mi to, svitu moj, saznali dok smo s Emiliom pričali o bjeloglavom supu, kojeg je spasio, kao i desetke, i stotine ptica prije njega, u svom sokolarskom centru, koji je godinama već i klinika za ptice, koja je omogućila da Veterinarski fakultet ima i zbirku kostiju grabljivica, kao što će jednog dana imati i zbirku pera koji oni godinama marljivo skupljaju, a s njom i zbirku, odnosno banku dragocjenih DNK podataka, pomoću kojih će se, sofisticiranim istraživanjem, moći pratiti utjecaj čovjeka na prirodu, prateći markere koji su se taložili u perju i kostima. Fascinatno, zar ne? I zbog toga je, između ostalog, sokolarenje upisano na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. A sokolarski centar Dubrava treća atrakcija u županiji, nakon slapova Krke i šibenske katedrale. Koju godišnje obiđe na tisuće posjetitelja. Koji na plus 35 stupnjeva u šumi u Škugorima slušaju 45 minuta priču o sovi. Koju im Emilio Menđušić priča, držeći na ruci živu pticu. Bez ikakvih specijalnih efekata, filmova, a u toj tišini se muha može čuti. Zašto? Zato što je zanimljivo. U jednom danu 750 djece sluša, pobožno, kao u crkvi. I onda kad dođu kući, obrazuju roditelje. Uče ih da su te ptice bogatstvo, da ih treba čuvati, njegovati, spašavati, baš kao ovog supa s Hvara.
